Zoran Lešić o izložbi kostima velikana bh. teatra na Vilsonovom šetalištu: Zaboravljamo ljude s kojima smo živjeli

Na Vilsonovom šetalištu u Sarajevu otvorena je izložba “Sjećanja pozorišnih kostima” Zorana Lešića, koja oživljava priču o pozorišnim kostimima i njihovoj ulozi u teatru. Lešić je za Klix.ba govorio o inspiraciji i poruci koju želi prenijeti posjetiocima.

Kroz jedinstven vizuelni i narativni koncept, izložba pred prolaznike donosi zaboravljeno teatarsko blago iz fundusa Narodnog pozorišta Sarajevo. Cilj izložbe je oživjeti priče skrivene u kostimima i podsjetiti javnost na vrijednost kulturne baštine koja godinama čeka da ponovo bude viđena.

Zoran Lešić otkrio nam je kako se ta ideja dugo “kuhala” u njemu. Nakon serije fotografija pod nazivom “Šta je iza platna?”, spontano se otvorila nova perspektiva, priča o pozorišnim kostimima kao čuvarima sjećanja te istakao da ga u posljednje vrijeme posebno privlače tema i estetika sjećanja, kao i način na koji predmeti iz prošlosti mogu sačuvati tragove ljudi, vremena i događaja.

“Zaboravljamo ljude s kojima smo živjeli, zaboravljamo ponekad prijatelje, zaboravljamo svoju historiju, u krajnjoj liniji. Onda sam pomislio kako je ova tema u stvari vrlo interesantna da govorim upravo o tome – o tome kako mi zaboravljamo. Naime, u pozorištu, kada se predstava završi, kada se ugase svjetla, publika napravi zadnji aplauz i izađe, ostaje praznina. U pozorištu onda ostaju samo sjećanja: sjećanja ljudi koji su gledali predstavu, pokoja fotografija, neka pozorišna kritika ako je bude ili neki videosnimak. Sve ostalo polako tone u zaborav. Kostim iz predstave je jedini materijalni dokaz te predstave, ode u neki fundus, skladište ili arhivu, gdje čeka neki svoj kraj. E, ti su mi se kostimi učinili vrlo interesantnim jer su najintimnije sjećanje na glumca, balerinu ili opersku pjevačicu koja ga je nosila. U tom kostimu se zadržao miris tog čovjeka, te žene, zadržao se znoj, pokret, sve ono što je činilo taj lik. Bez kostima to ne bi bio puni lik”, ispričao nam je.

Objašnjavajući kako je nastajala izložba, istakao je da su kostime željeli predstaviti na potpuno drugačiji način od uobičajenog muzejskog pristupa.

“Kostime smo fotografisali na neobičan način. Prvu fotografiju napravili smo tako što smo nekoga obukli u kostim, jer više nije važno ko je u njemu u ovom trenutku, budući da on predstavlja simbol nekoga ko je zaboravljen. Prekrili smo ga neobičnim membranoznim platnom pa fotografija izgleda kao da kostim pokušava izaći iz zaborava, kao da želi probiti opnu kojom je oklopljen. Druga fotografija je klasična muzeološka fotografija. Ona je vrlo jasna, vrlo čista, u punim bojama, baš onako kako treba. Htjeli smo suprotstaviti ta dva trenutka – zaborav i sjećanje”, rekao je.

“Naši kostimi iz velikih predstava govore o našoj historiji” (Foto: V. D./Klix.ba)

Dodao je da je treći segment izložbe zamišljen kao priča o svakom kostimu i njegovom putu od ideje do scene.

“Na trećem panelu, budući da su sve izložbe napravljene na panelima koji imaju tri strane, napisana je kratka priča o tom kostimu. Uz to smo, gdje god smo uspjeli, priložili i originalnu skicu kako bi se vidio cijeli razvoj od trenutka kada je neko osmislio kostim, preko njegovog nastanka i života na sceni pa sve do trenutka kada je završio u zaboravu. Sada ga ponovo vraćamo pred publiku. Mogli smo izložbu postaviti i u galeriji Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti, ali smo htjeli izvući kostim iz jednog arhiva i smjestiti ih na malo drugačiju lokaciju”, ispričao je.

Govoreći o izboru lokacije za izložbu, Lešić navodi da je cilj bio da pozorišni kostimi izađu iz zatvorenih prostora i budu dostupni široj publici. Upravo zbog toga odabrano je Vilsonovo šetalište, mjesto kroz koje svakodnevno prolaze različite generacije građana.

“Razlog je upravo to što znamo da je Vilsonovo izuzetno popularno kod mladih porodica, da ovdje uvečer dolazi puno mladih ljudi sa djecom i cilj nam je bio da njima nekako približimo tu neku prošlost. Prolaze stariji ljudi, prolaze penzioneri, ljudi na biciklima, prolaze u automobilima i svako će nekim krajičkom oka da vidi da se tu nešto dešava. Možda ga zainteresuje”, kazao nam je.

Za izložbu je odabrao Vilsonovo šetalište, mjesto kroz koje svakodnevno prolaze različite generacije građana (Foto: I. Š./Klix.ba)

O samom značaju pozorišnih kostima kao dijela kulturne baštine, Lešić je kazao da se u mnogim zemljama ovakvi predmeti čuvaju kao vrijedni kulturni tragovi, dok se kod nas često suočavaju s problemom neadekvatnog prostora i nedovoljne brige.

“Ja sam imao priliku da odem do Milanske skale, čuvene operske kuće. Oni imaju svoj muzej kostima. Najznačajnije kostime iz njihove produkcije oni su stavili u muzej. Naši kostimi iz tih nekih velikih predstava i iz naših predstava koje govore o našoj historiji, o našoj baštini, oni su negdje, nažalost, gurnuti u neko spremište, u neko skladište i tu prestaje njihova priča”, rekao je.

On smatra da problem nije samo u institucijama koje čuvaju kostime, već u širem odnosu društva prema kulturi i očuvanju sjećanja.

“Nije pozorište krivo zbog toga. Kriv je kompletan odnos prema kulturi, prema sjećanju. Pozorište nema dovoljno finansijskih sredstava da bi moglo da napravi muzej. Oni jedva skupe novac da rade redovnu produkciju, a kamoli da prave muzej. Dobar dio kostima nalazi se u nesretnoj njihovoj radionici stolarije, koja je potpuno neuslovna, koja je zatvorena, u koju je zabranjeno da se sada uđe, koja se polako izmješta na neku drugu lokaciju. Međutim, ti kostimi su bili izloženi vlazi, buđi i jednostavno oni ne mogu u takvim uslovima da opstanu. Srećom, sačuvali su neke od možda najinteresantnijih kostima. Također dešava se da ponekad zbog nedostatka sredstava oni moraju kostime iz jedne predstave da koriste u drugoj, prepravljaju i prave nove”, naveo je.

“Naša historija je jako bogata”

Lešić smatra da se odnos prema kulturnom naslijeđu mora promijeniti, jer sjećanje jednog društva ne bi trebalo biti ograničeno samo na pojedine periode, već obuhvatiti cijeli historijski kontinuitet prostora na kojem živimo.

“Naše sjećanje bi trebalo da bude puno duže nego što je trenutno. Trebalo bi da ide skroz daleko: u Ilire, u gradine ilirske, da ide na rimske ceste i rimske mostove. Mislim, mi imamo jako dugu historiju i bogatu kulturu. Mi imamo i bosansku kraljicu Katarinu i naslijeđe austrougarsko i otomansko naslijeđe i Jugoslaviju. Imamo svašta, naša historija je jako bogata”, kazao je.

Govoreći o institucijama koje se bave očuvanjem pozorišnih kostima, Lešić je naveo da i one imaju ograničene mogućnosti zbog nedostatka prostora.

“Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti ima nekoliko kostima, ima kolekcije skica kostimografskih, kako raznih kostimografa, tako i iz zbirke Narodnog pozorišta. Međutim, ni oni nemaju prostor. To je jedna divna, mala zgrada, ali oni nemaju prostor da bi mogli da čuvaju i kostime”, istakao je.

Pojasnio je i kako izgleda proces nastanka jednog pozorišnog kostima, od prve ideje do trenutka kada on izađe na scenu. Ističe da izrada kostima nije samo krojenje odjeće, već složen proces u kojem učestvuje cijeli tim ljudi.

“Kad dramaturzi i umjetnički rukovodilac teatra smisle koju će predstavu da rade, oni kontaktiraju reditelja i u dogovoru sa rediteljem naprave tim. Znači: kostimograf, scenograf, muzički saradnik, saradnik za pokret ili već ko god im treba. Onda dođe prva proba. Ta prva proba je vrlo važna jer se tu skupi cijeli tim i oni razgovaraju o projektu. Reditelj napravi svoje objašnjenje kako on zamišlja sve to, scenograf i kostimograf već imaju neke svoje prve skice i od tog trenutka počinje proces predstave”, objasnio je.

Nakon izrade slijede probe na sceni, gdje kostim dobija svoju punu funkciju i prilagođava se svjetlu, pokretu i ulozi koju glumac tumači.

“Onda ide prva kostimska proba. To je kada svi dođu i svi kostimi su gotovi, svi su već na sceni, da se vidi kako ga sad svjetlo prihvata. Jer jedno je kad vi pravite kostim u nekom šnajderaju, a drugo je kad on izađe na scenu, kad ga obasja svjetlo reflektora. Poslije toga, kostimi se još malo dotjeruju i onda ide prva generalna proba, ona mora da bude kompletna”, ispričao nam je.

“Šnajderi u pozorištu su pravi umjetnici”

Istakao je da su pozorišni krojači među najboljim majstorima svog zanata te da njihov rad često ostaje nedovoljno prepoznat.

“Šnajderi u pozorištu su pravi umjetnici, gospođa Dina radi savršen posao. Meni su oni isti kao šnajderi koji rade za onu visoku modu, kao kad radite neku kolekciju nekog Rabannea ili Armanija ili bilo koga drugoga. To je ista kategorija šnajdera. Znači, najveći stručnjaci u tom poslu što postoje, jer oni zaista iz crteža, iz nečije ideje naprave kostim koji je apsolutno tačan, funkcionalan i na kraju prelijep”, rekao je.

O načinu na koji su birani kostimi za izložbu, autor ističe da su pri odabiru kostima željeli pronaći one koji nose posebnu priču i podsjećaju na ljude koji su ih nosili. Iako su željeli obuhvatiti i starije predstave poput “Hamleta” i “Carmina Burane”, ti kostimi, nažalost, više nisu sačuvani, pa su se fokusirali na one koji su još dostupni.

Među odabranim kostimima našao se kostim iz opere “Rigoletto”, koji je Lešiću bio posebno zanimljiv zbog složenosti samog lika.

“Drugi kostim koji smo namjerno izabrali je bio kostim Rigoletta. Rigoletto je vrlo interesantan lik: on je u toj predstavi i dvorska luda, a i otac u isto vrijeme. I on ima dva kostima, upravo ta suprotnost u karakteru lika bila jedan od razloga zbog kojih sam odlučio dodati u izložbu”, rekao je.

Cilj izložbe je oživjeti priče skrivene u kostimima i podsjetiti javnost na vrijednost kulturne baštine koja godinama čeka da ponovo bude viđena (Foto: I. Š./Klix.ba)

Govoreći o kostimu iz predstave “Legenda o Ali-paši”, koji se našao na izložbi, Zoran Lešić je istakao da ima historijsku i emotivnu vrijednost, jer su ga nosili neki od najznačajnijih bh. glumaca.

“Kostime u predstavi ‘Legenda o Ali-paši’ nosili su Nada Đurevska, Josip Pejaković, Zoran Bečić. To su bardovi našeg teatra koji, nažalost, više nema među nama. Htjeli smo na taj mali, sasvim skroman, skoro nevidljiv način da se mi njima odužimo za svu tu umjetnost koju su oni nama pružili kroz sve te godine dok su igrali na sceni Narodnog pozorišta. Oni čuvaju našu historiju”, zaključio je Lešić.

Za kraj razgovora nam je otkrio da završetak ove godine autor planira krunisati još jednim važnim projektom posvećenim sjećanju. Nakon projekata o Abdulahu Sidranu i Draganu Jovičiću, krajem decembra u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu planira otvoriti izložbu posvećenu svom ocu Josipu Lešiću, istaknutom teatrologu, dramaturgu, književniku te nekadašnjem direktoru MESS-a, Bosna filma i Kamernog teatra 55.

Izložba “Sjećanja pozorišnih kostima” otvorena je 3. augusta na Vilsonovom šetalištu u Sarajevu, a možete je pogledati do kr