Rahmetli Meho iz Tešnja je bio najstariji stanovnik Jugoslavije: Najamni radnik koji je najčešće čuvao koze
U akciji jedne stare revije “Tražimo najstarijeg Jugoslovena” 1978. godine novinari su se zaputili u selo Oraš Planje udaljeno od Tešnja desetak kilometara, gdje je živio Meho Hadžić, vjerovatno najstariji stanovnik Jugoslavije.
Kada su stigli novinari, Meho je sjeo pred kuću na klupu i počeo da priča kako se sjeća kada je u ovom selu bilo samo šest kuća, a u Tesliću jedna.
“Imao sam više od 30 godina kada su me pozvali na gradnju pruge Usora – Pribinić. Na dionici pruge koja je išla prema Tesliću 1884. godine ispriječio se neki mlin i trebalo ga je srušiti. Tražio sam da to ne čine: “Ama ljudi, nećete nam valjda srušiti i tu kuću, koja kruh znači”, rekao sam. Ostaćemo gladni. Gdje ćemo žito mlijeti?!”, ispričao je tada novinarima.
Meho Hadžić je rođen 1848. godine u selu Oraš Planje. Imao je petoro braće- Mahmuta, Muju, Ahmu, Fehru i Redžu te sestru Fatimu. U vrijeme pisanja teksta svi su odavno bili pomrli. Mehin otac zvao se Arif, a majka Cura. Već ih je bio zaboravio. Supruga Ajka umrla mu je 70 godina prije nastanka teksta. Bilo joj je pedeset godina. S njom je imao sina Muharema. Nažalost, on se utopio u rijeci Usori sa 12 godina.
Tešanj 1978: Najstariji Jugosloven Meho Hadžić ima 130 godina i pije kozje mlijeko umjesto vode https://t.co/vCn0xuvH6u pic.twitter.com/XpfBIIgCjF
— Yugopapir (@Yugopapir) October 24, 2017
Meho Hadžić je više od stotinu godina bio najamni radnik. Radio je na poljoprivrednim imanjima, sjekao drva, a najviše je vremena proveo čuvajući koze.
Meho nije služio vojsku. Imao je urođenu manu, kraću lijevu nogu. Zbog toga je nosio štap.
Nikada nije pušio, a nije pio ni alkohol. Hranio se isključivo kozijim mlijekom, sirom, kajmakom i pio kiselu vodu, a kada je bio s kozama na pašnjacima, često je sisao njihovo mlijeko.
Kako je tada bilo pisano, dobio je i treće zube. Zanimljivo, svi su mu tada bili zdravi. Zubima je mogao podići meljaju ili jare od 30 kilograma.
Brinuli se o njegovom zdravlju
Prije četrdeset godina tada, kako je pisala revija, ostao je bez ikoga svoga. Primili su ga Mehmed i Rukija Ćorić. Sagradili su mu manju kuću i uveli svjetlo. Hranili su ga, odijevali, kupovali mu drva za ogrev. Kada bi pao snijeg, Mehmed i Rukija ustajali bi noću i po dva puta i ložili mu vatru.
“Gledajući Mehu djeluje veselo kao da bi opet pošao na zelene proplanke i potrčao za kozama”, zaključili su tada novinari koji su imali priliku da upoznaju ovog čovjeka.
Prema novijim izvorima i tekstovima koji su objavljeni o Mehi Hadžiću, na njegovom spomeniku piše “Meho Hadžić 1848-1979”, što znači da je umro godinu nakon objave tadašnjeg teksta i da je doživio 131 godinu.
Njegov lik bio je svojevremno i na flašama jednog brenda mineralne vode iz Tešnja.
