“Četnici su mi ubili 6 sestara, brata, tatu i trudnu majku” Potresna sudbina Zije Ribića čije svjedočenje nije bilo dovoljno Beogradu

U julu 1992. godine paravojna formacija iz Srbije, nazvana “Simini četnici”, upala je u romsko selo Skočić kod Zvornika. Pobili su i u jamu bacili 27 civila. Pokolj je jedini preživio Zijo Ribić, tada osmogodišnji dječak, koji je bio teško ranjen.

Zijo (32) danas ima suprugu, dvoje djece i svog dom. Živi u Tuzli, gdje radi kao kuvar u vrtiću, a putuje Evropom i kao romski mirovni aktivista priča svoju nevjerovatnu životnu priču.

I uvijek ponavlja: “Ja nikog ne mrzim”. Upravo tako se zove i Zijina prva knjiga, objavljena nedavno u Italiji, na italijanskom jeziku.

-Stvarno nikog ne mrzim. Mržnja mi ne može vratiti moje najmilije, koji su skončali u toj jami, na pravdi boga. Mržnjom, ne bih vratio svoje roditelje, brata i sestre, ali bih zatrovao moju djecu i ostavio im u nasljeđe najstrašniji teret – kaže Zijo Ribić za Srpskainfo.

Do jula 1992. godine Zijo je živio bezbrižno u svom selu, kao i mnogi njegovi vršnjaci. Imao je 6 sestara, malog brata od 2 godine, tatu i mamu, koja je bila trudna. Imao je i mnogo rođaka i komšija.

Teško ranjen ispuzao iz jame

–Došli su ti “Simini četnici” i sve ih pobili. Mislili su da su i mene ubili: uboli su me nožem u vrat i pucali u mene iz vatrenog oružja. Bio sam ranjen u ruku. Ipak sam nekako ispuzao, preko mrtvih, i sa druge strane, gdje me nisu mogli primijetiti, izašao iz jame, prije neko što su u nju bacili bombu – priča Zijo.

Kad se izvukao iz jame spasila su ga dvojica vojnika. Zijo kaže da su to bili vojnici JNA, mada je u julu 1992. već formirana Vojska Republike Srpske.

–Uglavnom, bili su to srpski vojnici, pravi vojnici i čestiti ljudi. Eto, mogli su me ubiti da su htjeli, ali nisu. Odveli su me u bolnicu, gdje su me doktori liječili, a medicinske sestre pazile. Poslije su me prebacili u Crnu Goru, u rehabilitacioni centar, pa u dječji dom. Tamo sam i školu završio – priča Zijo Ribić, koji se i danas na društvenim mrežama potpisuje nadimkom Crnogorac.

Godinama se borio s posljedicama preživljene traume. U školu je pošao tek sa 12 godina, ali je ipak stigao da završi ugostiteljsku i postane kuhar. Kažu, dobar kuhar.

Kad je završio školu vratio se u BiH i sreću potražio u Tuzli. Dobio je privremeni posao u hotelu Tuzla, gdje je i živio neko vrijeme.

–Zahvalan sam im na tome. Nisam živio u hotelu iz hira, nego zato što nisam imao gdje – priča Zijo.

Poslije je dobio od grada socijalni stan na korištenje , a potom se 2016. konačno skućio: dobio je stan u okviru programa Regionalnog stambenog zbrinjavanja, koje provodi Evropska unija.

Kako je i red, kad se skućio Zijo se i oženio, ženom svog života lijepom Ramizom. Onda je na svijet došla kećrka Sara (6), pa sin Enur, koji danas ima 10 mjeseci.

Sa Angelom Merkel i papom Franjom

Ali ni u vrijeme najveće sreće Zijo nije zaboravio svog dug prema stradalima.

-Kako bih zaboravio! Ubili su mi 6 sestara, brata od 2 godine, tatu, trudnu majku, rođake i komšije sa kojima sam odrastao. Kad se sudilo počiniocima u Beogradu, išao sam da svjedočim, to je moja ljudska dužnost – priča Zijo.

Nakon maratonskog suđenja, Apelacioni sud u Beogradu je oslobodio optužene: ne zato što se zločin nije desio, nego zbog nedostatka dokaza. Zijino svjedočenje nije bilo dovoljan dokaz.

Zijo i danas priča o masakru u Skočiću, koji su mnogi zaboravili: i u Banjaluci i u Sarajevu.

Već godinama Zijo tu priču priča u Aušvicu, na 2. avgust, Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu.

Pričao je tu priču i u Italiji, mnogo puta, i u Vatikanu je govorio, na skupu na kojem su govornici bili i Angela Merkel i papa Franjo.

-Uvijek pričam tu priču sa jednim jedinim ciljem. Da pokažem da čak ni u ratovima nije bitno ko je koje nacije i koju uniformu nosi. Bitno je samo ko je kakav čovjek. Eto, meni su ti četnici pobili sve što mi je najmilije, a vojnici Srbi su me spasili – kaže Zijo.