20 godina glumila mu je ženu, a nikad se nisu poljubili: Zbog sina je počeo da režira, njegovu smrt jedva je preživio

Doajen jugoslavenskog glumišta i omiljeni lik na malom ekranu borio se kroz život kako je znao i umio, ali uvijek je bio pravičan i dostojanstven.

Ljubiša Samardžić poznat još po nadimku Smoki je bio srpski (i jugoslovernski) glumac i velikan domaće filmske scene. Rođen je u Skoplju, 19. novembra 1936. godine, a umro u Beogradu, 8. septembra 2017.

Priču o omiljenom glumcu, a kasnije i reditelju donosi Stil.rs… Potekao je iz rudarske porodice. Njegov otac Dragan umire rano, kad je Ljubiša imao samo devet godina, a majka ostaje sa troje djece. Bilo je to vrijeme njemačke okupacije, pa zatim i oslobođenja, vrijeme neimaštine i siromaštva u kojima Ljubiša odrasta na jugu Srbije.

Još u srednjoškolskim danima, Ljubiša je pomagao majci radeći različite poslove. Tokom školskih raspusta radio je kod ujaka koji je imao radnju za popravku pisaćih mašina, bio je portir u hotelu Srbija, radio je kod svoje majke u poslastičarnici, gdje je bio glavni radnik – donosio je led i pravio sladoled. Međutim, sve to, bilo je nedovoljno – govorio je Ljubiša.

Druženje sa prijateljima, pikanje lopte na Grčkoj livadi, kupanje na Ženevi, kako je zvao plažu na Nišavi, prorijedilo se. Ljubiša je svako jutro sakupljao prazne vreće kako bi otišao u „Albatnicu“, kilometar i po udaljenu od Građanske bolnice u Nišu, po table leda. Tovario ih je na leđa i nosio umotane vreće leda na tramvaj.

Tu su nastajale nezgode. Led bi se topio u tramvaju, zbog velike temperature i stvarale bi se lokve prljavštine. Putnici bi protestovali, šoferi stajali te bi ga uglavnom istjerivali. U nekim slučajevima bi uspio da se sakrije kako bi švercovao led, ali ga je znala uhvatiti kontrola s kojom bi morao da vodi žustre rasprave, pa kad-kad Ljubiša bi morao i da nekoga izudara.

Ljubiša nije volio da se tuče ali ga je pratio glas razbojnika. Još jedan u nizu njegovih nezgodnih poslova bio je obezbjeđenje igranki. Kako je trenirao boks, u bokserskoj školi Brace Lozanovića, u polu-teškoj kategoriji, bio je poznat i po jakom udarcu. Dobio je nezahvalnu ulogu obezbjeđenja, ulogu „čistača“ čiji je posao bio da zavodi red i mir, da dijeli pravdu svađalicama. Ponekad je morao i da izudara nekoga, pričao je Samardžić.

– Poslije takvih incidenata uvijek mi je bilo teško, bilo mi je krivo što sam bio u takvoj situaciji, da tako nešto i uradim, ali morao sam jer je to bio moj izvor prihoda da se zaradi pokoji dinar – govorio je on.

Takvo stanje Ljubiša je analizirao i shvatao kao bunt, kao njegovo impulsivno reagovanje koje je bilo posljedica situacije u kojem su se nalazili on i njegova porodica. To nije bio bunt protiv ljudi, nego protiv sistema u kojem je svojim rođenjem i sticajem nesretnih okolnosti bio osuđen da živi. Poslije završene gimnazije, odlučio je da upiše pravo.

Ubrzo okreće novi list i upisuje Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu, u klasi Bojana Stupice. Stupica odmah primjećuje njegov talent, te na njegovo insistiranje Samardžić dobija stipendiju Ateljea 212. Kao student Ljubiša Samardžić glumio je u nekoliko pozorišnih predstava u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, međutim niko nije ni slutio da će to biti sve u njegovom pozorišnom životu, životu na daskama.

Krivci za to bili su filmovi. Ljubiša je dobio ponudu za glumu u filmu „Prekobrojna“ na početku karijere, a sa stipendijom Ateljea 212 pozorište mu je bilo na raspolaganju. Međutim, Bojan Stupica je insistirao da Ljubiša mora da se odluči šta će raditi, jer nije mogao da radi na obje strane. Bio je to rizik, ali i filmska avantura u koju je ušao Ljubiša. To je bilo vrijeme kasnih pedesetih godina kada su svi bili opčinjeni filmom i bioskopom, od publike, glumaca do reditelja, jer televizija još nije ušla u kuće Jugoslovena.

Svoju prvu ulogu u filmu Samardžić dobija u 25-oj godini. Igrao je u filmu “Igre na Skelama” (1961.) reditelja Srećka Viganda (Weyganda). Pažnju kritike privukao je sljedećom ulogom šarmantnog trapavka, nespretnjaka u filmu „Prekobrojna“ (1962.), Branka Bauera. Nakon samo tri filma dobio je glavnu ulogu i nadimak Smoki u filmu „Pješčani grad“ (1963.). 

Za svaku ulogu pripremao se ozbiljno, kao da mu je prva u životu, pričale su njegove kolege. U filmu (1966.) „Orlovi rano lete“ redatelja Soje Jovanovića, glumi čuveni lik Nikole Bursaća. Iste te godine glumio je i u filmovima „Štićenik“ Valdana Sjepejčića, „San“ Đurše Đorđević. 1967. igra u filmu „Nož“ reditelja Žike Mitrovića i filmu „Jutro“ Puriše Đorđevića .

U partizanskim filmovima stiče slavu, a posebno se istakao u filmovima Veljka Bulajića „Bitka na Neretvi“ i „Kozara“. Kada je krenula da se snima „Bitka na Neretvi“ 1968., bio je to najveći evropski film u produkcijskom smislu. Na snimanju partizanskog filmskog spektakla prisustvovalo je više od 3000 statista – pripadnika JNA, a snimljen je u produkciji hrvatskih, makedonskih, bosanskohercegovačkih, slovenskih, talijanskih, nemačkih i srbijanskih producenata.

Zanimljivost za ovaj film jeste da je čuveni slikar Pablo Picasso radio plakat. Plakat je štampan u malom broju otisaka i potpisan na poleđini od velikog španskog slikara. Međutim, uz film „Bitka na Neretvi“, Ljubiša Samardžić će ostati u sjećanju domaćoj i svjetskoj sceni po ulozi ilegalca Zisa u filmu reditelja Hajrudina – Šibe Krvavca, Valter brani Sarajevo iz 1973. godine. U istoimenom filmu nastala je kultna scena sa tri mlada muškarca (Bata Živojinović, Ljubiša Samardžić i Slobodan Dimitrijević) koja stoje na brdu iznad Sarajeva. Živojinović kreće nizbrdo.

Samardžić mu kaže: “Pilote, duguješ mi nešto, dao si mi riječ.” Živojinović odgovara: “I održao sam je.” Samardžić ne posustaje: “Ne zezaj me, hoću još danas da vidim Valtera.” Slobodan Dimitrijević koji do tada ne progovara, javi se i kaže: “Onda gledaj, lafčino, vidiš ga” i bradom pokaže prema Živojinoviću, prema Sarajevu. Samardžiću se lice širi u onaj iskreni osmjeh što je bio njegov zaštitni znak, prije svega, zatim sva trojica kreću prema gradu. Tako izgleda jedna od najpoznatijih i najpopularnijih scena jugoslovenske kinematografije uopšte.

Ljubiša Samardžić je u više od sedamdeset filmova različitih žanrova, tokom gotovo trideset godina, glumio glavne i veće sporedne uloge. Jedne od najznačajnijih kultnih uloga na malim ekranima ostvario je u TV serijama kao što su: Kuda idu divlje svinje; Policajac sa petlovog brda i Vruć vetar.

Milena Dravić i Ljubiša Samardžić su bili jedan od najpopularnijih i najpriznatijih filmskih parova bivše Jugoslavije. Prvi njihov zajednički film bio je „Prekobrojna“ redatelja Branka Bauer. To je bio film koji ih je oboje izbacio u orbitu, te dao im lični pečat. 

U filmu slovenačkog redatelja Bostjana Hladnika „Pješčani zamak“ igra ulogu koja mu donosi doživotni nadimak „Smoki“. Igrao je ulogu jednog od dvojice drugara na ljetovanju koji susreću djevojku (Milenu Dravić) koja, obučena samo u bikini, im se žali da su je opljačkali i odnijeli njenu odjeću.

Odigrali su više od 25 uloga u kojima su glumili muža i ženu, što je jugoslovenski, evropski, čak i svjetski rekord. Od kako su prvi put zajedno igrali u filmu “Prekobrojna” nisu se više razdvajali. Ruka reditelja i scenariste ih je uzastopno spajala. 

Zanimljivo je da tokom 20 godina snimanja u više od 25 filmova, kao par, nisu se ni jednom poljubili. Svi su bili svjesni da gluma Milene i Ljubiše, kao neposrednog para, ne može da bude promašaj. Glumili su u kultnim ostvarenjima kao što su „Nije lako sa muškarcima“, „Razvod na određeno vreme“, „Predstava Hamleta u selu Mrduša donja“, „Bitka na Neretvi“, „Sutjeska“, „Policajac sa Petlovog brda“ i druge.