Životna priča Ace Pejovića, kako je završio u zatvoru, ko je Nedžad iz Sarajeva s kojim je bio u vojsci

Aco Pejović, koji je napravio besprijekornu karijeru, otac je tri prelijepe djevojke, a skladan brak čuva daleko od javnosti, u mladosti je ipak bio nemirnog duha zbog kojeg je upadao u razne neprilike. Tako je sa sedamnaest godina završio je i u zatvoru zbog nelegalnog pokušaja prelaska francuske granice.

– Imao sam ono najbitnije, sretno djetinjstvo. Nisam imao sve kao ovi klinci danas, nisam mogao odmah sve da dobijem. Imao sam pažnju, ljubav svoje porodice, bilo je da izađeš van kuće i da jurcaš za loptom, drugačije su se stvari odvijale davnih godina. Bio sam u đačkom domu, imali smo krevete na spratove. Bilo je lijepo, bio sam klinac, tamo nikog svog nisam imao, imali smo fiksne telefone i moraš, ako imaš problem, u govornicu da čekaš da se javiš. I one loše stvari koje sam u tim danima proživio opet bih sve isto – kazao je na početku.

– Imao sam 14 godina i to je za mene negdje bio mučan periodu. Bio sam u đačkom domu koji je bio oronuo, hladan, sa sobama gdje je bilo po šestoro, sedmoro ljudi i zajednička kupatila. Ali Bože moj, sve zbog muzike – prisjetio se Pejović tog perioda, a potom i osjećanja koja su ga obuzimala nakon odlaska iz porodičnog doma.

– Nisam plakao ali su mi noći bile teške. U gradu si gdje nikoga ne znaš, ali apsolutno nikoga. Stresno je bilo jer sam bio klinac. Treba da se snađeš, da izguraš tu priču zbog koje si došao – rekao je pjevač.

U toku perioda školovanja, sreću i radost u pjevaču budili su vikendi koje je provodio uz roditelje.

– Možda sam jednom mjesečno uspijevao da odem kući. Radovao sam se maminoj kuhinji, nisam mogao da nosim hranu u dom jer nije bilo mjesta gdje da je držim. Baš je bilo kao u vojsci. Sjećam se da je majka nakon što me je posjetila tamo jednom prilikom, otišla kući u suzama. Onda se poslije deset dana otac pojavio i rekao: ”Moram da ti promijenim dom. Majci se ne sviđa u kakvim uslovima živiš – ispričao je Aco u emisiji ”Iz profila”.

Zatvor zbog ilegalnog prelaska

– Želio sam da odem iz zemlje, i to u Francusku, gdje sam imao ujaka. Pošto sam mu godinu dana ranije već bio u posjeti i putovao samo sa tadašnjim crvenim pasošem, nisam znao da je u međuvremenu uvedena viza. Sve je išlo po planu dok me na prelazu iz Italije u Francusku nisu izveli iz autobusa, kada su krenule prave Tantalove muke. Prespavao sam na klupi kod carinika i sutradan otišao za Torino u francusku ambasadu u želji da mi daju vizu, ali su me samo izbacili napolje, pa sam vozom probao da stignem do Šanberija, prvog grada u Francuskoj. Međutim, policija me je i tu pronašla, uslijedilo je privođenje, pa noć u zatvoru, kada su me dugo ispitivali. Pomislili su da bježim pred zakonom i da sam počinio neko razbojništvo, dok im na kraju nisam objasnio da idem u Francusku zbog nastupa. Ipak, udarili su mi pečat zabrane ulaska od dvije godine i deportovali me u Italiju. Tamo sam prenoćio na klupama zajedno sa dva klošara i pitao se da li ću dočekati jutro. Pošto sam neviđeno tvrdoglav, sutradan sam ušao u jedan šinobus koji je prevozio radnike preko granice i riješio da posljednji put pokušam da se domognem Francuske. Čim sam sjeo, začuo sam pištaljke i video policajce kako trče. Odsjekao sam se od straha, ali se ispostavilo da su jurili male Arape koji su krali ćebad iz spavaćih kola. Kada su se vrata voza konačno zatvorila, bio je kraj moje agonije – prisjeća se harizmatični muzičar, koji je se, uprkos tome što je živio u Francuskoj, vratio u Jugoslaviju zbog odsluženja vojnog roka.

Prošao golgotu kao vojnik JNA

– U Francuskoj sam se jednom čak zaposlio i na gradilištu, radio sam sedam dana, ali mi je gazda osmog dana uručio kovertu s platom jer sam svaki dan kasnio. Tako se moje lopatanje neslavno završilo (smijeh). Iako sam veliki patriota i volim svoju zemlju, nisam imao namjeru da idem u vojsku. U to vrijeme mi se činilo da je to gubljenje vremena, ali sam kasnije, kad sam je odslužio, shvatio da nisam bio u pravu. Vojni rok sam počeo da služim 1990. godine kao vezista. Tamo sam stekao divne prijatelje – Predraga Kovača i Fišu Nedžada. Jednog dana smo se, dok smo pod jednim drvetom pili pivo, jeli napolitanke i pušili „filter 160“, zakleli da ćemo biti kumovi.

Jednom prilikom neki oficir poslao je mene i kolegu da mu kupimo picu u gradu, ali čim smo sa uniformama JNA ušli u piceriju, počeli su da nas maltretiraju. Tjerali su nas da se svlačimo i vršimo nuždu na uniformu, da psujemo Tita i Miloševića, a htjeli su da nam urežu i zvijezdu na čelo. Na svu sreću taj drugar je video da vrata nisu zaključana i uspeli smo da pobjegnemo, a mogli smo da se ne vratimo živi. Kad je došlo vreme da krenem kući, mojoj sreći nije bilo kraja – sjećao se Aco, kojem je život dvanaest godina kasnije ipak priredio lijepo iznenađenje.

Kad rat stvori kumove

– Kad smo završili vojsku, razbuktao se taj nesretni rat, razišli smo se i pogubili kontakte. Jednom sam čak i došao do Nedžadovog broja telefona, ali nisam smeo da ga pozovem. Plašio sam se da ne čujem loše vesti, da mi ne kažu kako više nije među nama. Ipak, dvanaest godina kasnije, jednog dana zvonio mi je telefon. S druge strane je bio Predrag, koji je razgovor počeo riječima: “E, kume, u petak pravim svadbu i čekam te da dođeš u Foču”. Nisam imao vremena za dvoumljenje, a iako sam vozio neki “audi” s požarevačkim tablicama, odlučio sam da ne razmišljam kako ću kroz Bosnu, već sam kupio poklon i burme i krenuo na veselje. Bio sam sretan i sjajno sam se proveo. Kasnije sam, kad sam imao prvu svirku u Sarajevu, pronašao i Nedžada. On se bavi slikarstvom i ubrzo me je također zvao za kuma. Pozvali smo i Predraga i još pamtim kako smo se te večeri družili. I dan-danas se čujemo i viđamo redovno – ispričao je Aco u emisiji „Iz profila“.

Kako je počela ljubavna priča Aca Pejovića?

Pejović je decenijama oženjen Biljanom, s kojom je pronašao mir, idilu i zasnovao porodicu. Par ima tri kćerke – Magdalenu, Mariju i Ivu, njihov najveći ponos.

Jednom prilikom je ispričao da su se Biljana, danas univerzitetska profesorica, i on upoznali vrlo mladi, dok je on tek pokušavao da se probije na estradu, a ona je bila tek maturantkinja.

– Imao sam više sreće nego pameti. Ja sam do te godine prošao mnogo toga, što možda moja generacija u to vrijeme nije. Putovao sam, nagledao se svega i svačega i onda sam u tim godinama poželio da imam nešto pored sebe, nekoga ko će da me voli – ispričao je Pejović u jednom intervjuu.

Kako je tada istakao, poslije samo nekoliko dana ljubavi, njima je bilo jasno da su pronašli nešto što će trajati cio život.

– Mi smo sedam dana bili u vezi i uzeli se, i evo već 20 i kusur godina smo zajedno. Mi smo sve ove godine jedno drugo upoznavali.

Čim je Biljana završila srednju školu, Aco i ona su se zakleli jedno drugom na vječnu ljubav, a pjevač je danas siguran da je supruga značajno uticala na njegovo sazrijevanje.

– Ja sam bio tek nekoliko godina stariji. Zajedno smo odrastali, mijenjali jedno drugo, podržavali se, sazrijevali. Tako smo, zajedno, postajali ljudi. Možda me je kombinacija njene ljubavi, moje muzike i dosadašnjeg životnog iskustva, zapravo, izdefinisala kao čovjeka. Satkan sam od emocije, realnog života i nazivanja stvari pravim imenom – ispričao je Aco Pejović, koji je zakasnio na sopstveno vjenčanje.

– Zakasnio sam na svoje vjenčanje. Šetali su ispred opštine onako svi, ja sam bio na Zlatiboru, svirao sam, tezga je bila.

Zdravstveni problemi supruge Aca Pejovića

Pjevača supruga je pre nekoliko godina bila na ivici smrti, kada je zbog aneurizme iznenada izgubila svest i završila u bolnici.

– Biljana je bila zdrava žena, nikad nije imala problema, nije ni znala da ima te aneurizme. To je kao jedan balon koji se stvori na krvnom sudu, ona je imala to urođeno i to dvije na očnim aortama. Tri dana se žalila da je glava boljela, ali ništa nešto drugačije nego inače. Taj dan samo se srušila u amfiteatru pred studentima dok je držala predavanje i odmah su je odveli u Urgentni centar. To iščekivanje tamo, dok ona leži na stolu, zauvijek ću pamtiti. Te ružne scene koje čovjek mora da gleda, kako iznose svakih pola sata po jedno tijelo u crnim kesama, samo sjediš i čekaš i prolazi ti kroz glavu da doktor izađe i kaže tebi “to je to” – ispričao je Aco Pejović.

– Poslije operacije bilo je užas vidjeti je kako leži obrijane glave, sa rezovima. Poslije toga užas je bio klincima objasniti šta su mogući scenariji. Nisam dozvolio nikome da mi dolazi kući, htio sam da budem sam sa svojom djecom, i onda sednem, zagrlim ih i kažem “Možemo da ostanemo bez mame”, ali sve to prođe, izdrži nekako čovjek. Sve vrijeme mi je bila na pameti ta Cecina pjesma “Živ se čovjek na sve navikne”. Te prve večeri, od stresa ili čega već, desi se da starija kćerka ima neko trovanje, spava u kupatilu pored šolje. Srednja ima problem sa zubom, najmlađa dobije temperaturu u pola noći. Zovem doktora da da infuziju starijoj kćerki i onda kad ih smjestim u krevet, odem u svoju sobu i iz sve glasa se derem i vrištim i molim Bilju da ne umre i da me ne ostavi – ispričao je pjevač.