“Osjećam i vidim kako polako blijedim” Posljednje riječi Done Ares PORODICI LOME SRCA
Tokom popodnevnih sati tog 2. oktobra 2017. prestalo je da kuca srce pjevačice Azra Kolaković, poznatije kao Dona Ares.
Iako je prerano napustila ovaj svijet, sa svega 40 godina, učinila je mnogo, i to ne samo na muzičkoj sceni. Njen način borbe sa opako i vrlo teškom bolešću postao je inspiracija svim ljudima koji prolaze kroz sliče situacije.
Otvoreno je pričala o svim iskušenjima kroz koje je prolazila tokom tri godine liječenja. Za nju reč “nemoguće” nije postojala, ona je bila ta koja je svoju porodicu tješila, vjerovala je u bolje sutra i svaki novi dan. Sa druge strane, surovo iskreno je pričala o svemu što joj je dijagnoza karcinoma donijela.
” Još uvijek sam dobro!!! Podnošljivo je, iako već osjećam i vidim, uostalom, kako polako blijedim”, napisala je jednom prilikom Dona.
Međutim nikada nije odustajala, čak i u najtežim situacijama, bila je u kontaktu sa svojim mnogobrojnim fanovima. Pet dana prije smrti postavila je još jednu fotografiju na svoj Instagram – njenu sliku prije opake bolesti, na kojoj je izgledala najbolje i napisala “Voli vas vaša Dona Ares”.
– Sve je sama prihvatila, možeš da zamisliš koja je to snaga bila. Govorila je da joj je samo jedan dan, ona bi ustala i nešto uradila, zapisala nešto. Otvorila se posljednjih šest mjeseci pred smrt, sve je iz sebe izbacila što ju je tištilo. Očistila je dušu, preuzela sam njen teret – rekla je Donina majka Ajka.
Kada je preminula Dona Ares širom regiona nastao je muk. Niko nije zamišljao takav ishod, njena energija do posljednjeg trenutka bila je nevjerovatna, prenosi Stil.
– Ona nije plakala, pa ne ide da i ja pred bolesnikom plače. Danas svoje suze ne krijem, osmjehom ih pokrijem. Dona dok je bila živa, rekla mi je da ne smijem plakati pred svima. Ali, nikada neću biti dobro, pola je tuga, pola je normalan život – rekla je ona.
Riječi koje joj je kćerka uputila pred smrt su joj sada glavna zvijezda vodilja.
– Morala sam naći pomoć psdohijatara, koji mi je i veliki prijatelj. Kad prođe period teške tuge od 2, 3 godine, rekao mi je da moram živjeti sa lijepim uspomenama. Nekada prođem normalno pored uspomena, a nekad me režu kao mač. Ali, ona nikada ne bi voljela da ja izgubljena hodam i to mi je zvijezda vodilja, kako se ona borila – priča Ajka i dodaje:
– Kada je shvatila da dolazi njen kraj i da ne može dalje, nama koji smo ostali iza nje očitala je lekciju i poručila: “Do posljednjeg trena morate biti jaki, boriti se svakog dana iz početka.” Naravno, mi se trudimo da ispunimo njenu želju.
Poslednjih šest meseci pevačica je provela kod majke, zajedno su provodile ceo dan. Ističe da je imala i mnogo poseta, prijatelji i kolege su joj stalno dolazile. Ali, nakon gubitka ćerke, Ajku su ulice rodnog mesta počele da guše.
– Morala sam da se preselim, inale ne bih izdržala. Promjena sredina me je spasla. Otišla sam u Švajcarsku i tamo provela dvije i po godine. Novi ljudi, šetnje, parkovi, šume, mir, tišina, obilazak mnogih gradovi… Ali to je samo dio tzv. terapije, jer izgledaš kao normalna, a “podeljena” si ličnost, izgledaš normalno, a nisi normalan – iskrena je pjevačicina majka.
Najveća utjeha joj je što je imala tako posebnu kćerku na koju je cijela porodica ponosna i nada se da će je njene pesme sačuvati od zaborava, kao i da će njena borba biti motivacija svim ljudima da nikada ne odustaju.
Kada je Dženan Lončarević počeo da peva Doninu pesmu “To mi nije trebalo” po beogradskim klubovima i splavovima, nastao je potpuni haos! Svi su se pitali čija je pjesma, dok su pevušili čuvene stihove.
– To nije normalno šta se 2005. desilo u Beogradu, sve je počelo od Dženana Lončarevića. Dona je povukla muzikalnost na mene, profesorka sam klavira i pjevam. Njoj je muzika bila život, a meni je sada utjeha – zaključila je Ajka.
Pored muzike, Dona je znala da na impresivan način prenese emocije na papir, te je pred kraj života napisala i knjigu “Soba za nikog” u kojoj je ogolila svoju dušu.
Još kao mala nastupala je na dečijim festivalima muzike, već sa šesnaest godina napisala je prve tekstove i snimila svoju pjesmu. Završila je muzičku školu, a studirala engleski jezik i književnost.
Pod pseudonimom Donna Ares prvi put je nastupala na hrvatskom izboru pjesme za Pjesmu Evrovizije 1997, a iste godine ostvaruje veliki uspjeh numerom “Kazna” na festivalu u Bihaću, nakon kojeg su njeni hitovi bili visoko rangirani na muzičkim listama širom regiona.
