TITO JE UVIJEK NJU ZVAO DA MU PJEVA ZA ROĐENDAN: Pričalo se i da mu je ljubavnica, plašila se da ne završi na GOLOM OTOKU
Kada u vrijeme Jugoslavije dobijete lično poziv od Druga Tita, postoji mogućnost da ćete da završite na Golom Otoku.
Ali kada Neda Ukraden dobije taj poziv, onda Tito želi da ga ona lično zabavi svojim pjevanjem.
Razvojni put jedne od najpopularnijih pjevačica nekadašnje Jugoslavije, Nede Ukraden, kao da ima primjese scenarija za neki holivudski film. Dok govori o svom odrastanju, čestim selidbama, školovanju, muzičkim počecima, potom o gubicima i nedaćama koje joj je donio rat, pa sve do ponovnog uzdizanja iz pepela, sagovornik kao da proživljava sve te bogate i na momente dramatične dane. Veoma je posvećena svom privatnom životu, koji je često bio primoran da prati njenu pola vijeka dugu karijeru.
Izuzetno teške devedesete godine prošlog vijeka nisu zaobišle ni Nedu. U aprilu 1992. sa porodicom je napustila ratom zahvaćeno Sarajevo i u njemu ostavila sve što je decenijama sticala.
Nova sredina pjevačicu nije lijepo dočekala. Sve što ju je nekada krasilo i zahvaljujući čemu je širom Jugoslavije bila priznata i cijenjena kao pevač, u Srbiji je bilo nipodaštavano i predmet osude.
– Startna pozicija nula, bez novca, bez posla. Onda su počeli ogavni tekstovi o meni u ovdašnjoj štampi. Jednima smetam zbog imena, drugima zato što sam iz Sarajeva, trećima zato što sam pjevala Titu, ali ne samo što sam mu pjevala… Još su izmislili i da sam mu bila ljubavnica. Ogavno i strašno. Sjećam se, jednom mi je jedan ekstremista druge nacionalnosti spriječio nastup, prijeteći da će baciti bombu na kafić u kom je trebalo da pjevam samo zato što dolazim iz Srbije.
– Da pjeva Titu, nije mogao svako. Izvođače su birali direktori radio-televizija i maršalat. A ja, tada student na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odakle su koncem šezdesetih godina krenule demonstracije protiv tadašnjeg rukovodstva, pa i Tita, u kojima sam i ja učestvovala – ipak sam taj poziv da pjevam pred Titom i njegovim gostima, rukovodiocima, doživjela kao veliku nagradu i dočekala ga sa ogromnom tremom. Noge bi nam se odsjekle kad bismo izašli pred njega. Prvi put, to se desilo u Drvaru 1972. godine na tridesetogodišnjicu Desanta na Drvar. Tu je bilo još pjevača i ansambala, ali svi smo isto osjećali. Za nas je Tito bio čovjek iz čitanke. Uspješan državnik koji je od jedne nerazvijene i ratom uništene zemlje stvorio respektabilnu srednjoevropsku razvijenu zemlju, čijem su se pasošu svi klanjali i koji mi je omogućio sretno djetinjstvo, mladost, školovanje, putovanja, život pun sigurnosti, bez granica koje sada na svakih 200 kilometara imamo – opisuje pjevačica za Kurir.
Maršal je koristio svaku priliku da uživa u kojoj bi mu Neda Ukraden zapjevala, piše Stil.
