Od kada se 1981. godine pojavio na javnoj sceni, kao član sastava “Sar e Roma” Haris Džinović se izdvojio kao izvođač maestralnih vokalnih mogućnosti, te unikatne boje glasa i vrhunske interpretacije. Uz neponovljivi kapacitet pluća koji mu pruža mogućnost da otpjeva „iz duše“ Džinović je postao ikona folk muzike na našim prostorima. Pregršt neprevaziđenih pjesama kao što su: „Laže mjesec“, „Dajte vina, hoću lom“, „Rano je za tugu“, „Ostarit ću, neću znati“, „Jesu l’ dunje procvale“, „Sjećaš li se one noći“, „Kako mi nedostaješ“, „Traži, traži“, „Muštuluk“, „Odlaziš od mene“. Spisak je impozantan i za tri karijere. Osnovna karakteristika cjelokupnog Džinovićevog opusa je tematika. On pjeva o kafani, vinu, te ženama i ljubavi.
Jedna od tih neprevaziđenih, vječnih, jeste i pjesma „I tebe sam sit kafano“, po kojoj je vjerovatno i najprepoznatljiviji. Objavljena je na njegovom albumu „Haris“ 1989. godine, te mu je sigurno utabala put ka statusu velikana estradnog neba. Pjesmu je napisao Željko Subotić, čovjek koji je poznat kao autor brojnih hitova za najveća imena muzičke scene. Autor je pjesama kao što su „Crno vino, plave oči“ Fadila Toskića, „Mene je učilo vrijeme“ Halida Muslimovića, „Vozovi moji prolaze“ Tome Zdravkovića, „Dobar dan tugo“ Željka Samardžića.
Pjesma je brza, razdragana, vesela, za derneka. Ironično, njena tematika je tugaljiva, melanholična i elegična. „I tebe sam sit kafano“ donosi lirsku ispovijest tipičnog bekrije, hedoniste, kafanskog čovjeka, kojeg je idealna draga ostavila zbog raskalašnog načina života. Svjedoci smo da na našem podneblju, iz istog razloga, ljubavi često „pucaju“, porodice se rasturaju, sudbine se unesrećuju. U tome nema ništa ni veselo, ni razdragano, ni romantično. Međutim, bekrije se kod nas percipiraju kao razdragani veseljaci koji uživaju u životu.
Kafana je u pjesmi, kao i u životu, uzrok nesreće i utočište od nedaća i problema. Toga je svjestan i lirski subjekt. Zbog toga i proklinje kafanu, nadajući se u sudbinsko spasenje spaljivanjem iste. Sva ljudska slabost i kukavičluk oličena je u bekrijskom mentalitetu. On se, istovremeno, veseli i pati. Uz cigansku muziku doživljava esktazu, a u sebi je shrvan bolom. Prazna ljuštura u tijelu čovjeka. To je taj začarani krug čovjeka i kafane iz kojeg je gotovo nemoguće izaći. U tome uspijevaju samo najuporniji, najistrajniji i najodlučniji.
Ritam pjesme i njena melodija prikrivaju ovu njenu stranu, kao i ta ustaljena percepcija o bezazlenim veseljacima. Zbog te prividne bezazlenosti se često pronalazimo i poistovjećujemo sa subjektom ove lirske tragedije. Pjesma k’o pjesma sigurno ima umjetničkih vrlina, ali isto tako ima i snažnu poruku koju bi valjalo prepoznati.
