Djeci je prepisao svu imovinu, od tad ga nisu ni pogledali:”DA MI NIJE KOMŠIJA DAVNO BIH UMRO”

Branislav Stanković je invalid. Teško bolestan, u poznim godinama je ostao bez noge. Međutim, njegove fizičke patnje nisu ništa u odnosu na ono što proživljava od strane svoje porodice.

Kako tvrdi Branislav, u svoju djecu ulagao je sve. Sinu je podigao kuću, kćerki renovirao stan, unuki poklonio dionice vrijedne 13.000 eura, a nakon smrti supruge i stan u kome živi podijelio je sinu i kćerki.

Dok je bio živ, sin, ga je redovno obilazio. Međutim, od kada je preminuo od korone, nema ni kćerke, ni snahe, ali ni unuka da ga posjete. Pet mjeseci, kako tvrdi Branislav, niko od najbližih niti dolazi da ga posjeti, niti ga zove. Da nema dobrih komšija, kaže, davno bi umro.

Stan u kome živim vodio se na suprugino ime. Kada je umrla 2014. godine, bili smo na ostavinskoj raspravi. Ja sam na štakama otišao i stan podijelio, praktično oni (sin i kćerka) su me primorali, da im ga prepišem. Od kada je sin preminuo, njegova polovina stana vodi se na snahi, a druga i dalje na kćerku, pretpostavljam. Međutim, kako se ovaj stan nalazi na drugom spratu, a ima i mnogo stepenica, ja ne mogu ni na štakama da se spustim. Pitao sam ih da zamjene za neki u prizemlju, međutim, nisu htjeli ni da čuju – priča svoju muku nesrećni Branislav.

Pet mjeseci ga niko ne obilazi, niti zove

Kako kaže, to nije sve! Od kada je prošlog decembra ostao bez noge, jer ga je napala gangrena, morao je na rehabilitaciju, dan kada je trebalo da izađe iz bolnice kako kaže, bio je ujedno i poslednji kada se čuo sa svojom kćerkom. Od tada, tvrdi, niti se javlja, niti dolazi.

Dan pre nego što ću izaći iz bolnice, zvao sam je da dođe po mene, jer izlazim. Zvao sam ih i sutradan kada je trebalo da izađem, rekli su mi da ne mogu, već da će doći sutra. Na kraju kćerka nije došla po mene. Otišao sam kući u Borču taksijem. Od tada je prošlo pet mjeseci kako sam sam u stanu, za tih pet mjeseci nisam se ni vidjeo ni čuo sa njom. Pokušao sam da stupim u kontakt, zvao sam, poslao sam joj i poruku, ali ona ne odgovara. Ni sa snahom se ne čujem. Ni ona ne zove, ni ne dolazi, nije me zvala ni dok sam bio zdrav – tvrdi Branislav.

Jedina želja mu je, kaže, da dobije neki zamjenski stan, negde u prizemlju, kako bi mogao makar da izađe napolje i koliko-toliko normalno funkcioniše. Obraćao se policiji i advokatima, koji su prema njegovim rečima, rekli da ne mogu da mu pomognu.

– Policija je rekla da to nije njihova nadležnost, a advokat mi je rekao da je to dug proces i da je pitanje da li ću ga doživeti – priča očajni čovek.

Porodice okreće glavu, komšije ga ne zaboravljaju

Iako je zaboravljen od svoje porodice, od komšija nije, tvrdi Branislav.

– Svi od komšija u cijeloj vertikali mi pomažu, samo nema mojih najrođenijih. To je ono što čovjek boli. A cijeli radni vikek sam u njih uložio. Sve što smo zaradili, ja i baba smo uložili u njih. Njima smo dali. A sad nema ih nigde! Sinu sam napravio kuću. 200 kvadrata. Garaže, pomoćne zgrade, ograde… Dok je on bio živ, nek mu je laka zemlja. svaki dan je bio kod mene. Kćerki sam adaptirao stan, 130 kvadrata, 3-4 mjeseca sam radio na tom stanu, adaptaciju sa majstorima. I majstore sam plaćao i sve moguće, samo da im bude dobro. A sad meni ne može niko da pomogne da meni bude dobro – kaže Branislav.

O komšijama kaže sve najbolje.

– Kako ko prođe, pita da li treba nešto. Ne mogu da se požalim na komšije, da ih nema ja bih umro do sada. Snajka i unuka su tu na 500 metara, ali neće da dođu, nikog od mojih nema da me obiđe, da vidi šta sam, kako sam… Dok sam mogao da im novčano pomažem, bio sam dobar, sada kad ne mogu, svi okreću glavu. Hoće u dom da me smjeste, ali ja tamo ne mogu da idem. Tamo moram da budem u pelenama i danju i noću, ali ja nisam naučio tako. Dok mogu sam se služim, samo kada bih mogao u prizemlje da se premestim – kaže kroz suze Branislav za “Pink” TV.