Stiže nam DJ Deda! Zbog njega “penzići” obuvaju cipele: Penzoneri plešu, viču, skaču…

Osječki se penzioneri, naročito oni koji borave u Domu penzionera u Drinskoj ulici, i drugim domovima, posljednih godinu i po neizmjerno vesele i plešu uz zvuke pjesama koje za njih pušta novi DJ na osječkoj sceni – DJ Deda. Riječ je o Ronaldu Pikleru (72), koji je muziku, univerzalni jezik čovječanstva, kako ju je lijepo definisao američki pjesnik Henri VadsVort LongfeloV, ali i svoje slobodno vrijeme, odlučio nesebično dijeliti s pripadnicima svoje generacije. Na obostranu korist, pokazalo se, jer društvo u domovima željno iščekuje svaki njegov dolazak i nove melodije za ples. Oni su mu, otkrio nam je gospodin PiKler, i nadjenuli umjetničko ime.

“Neko od njih uzviknuo je prilikom jednog od mojih dolazaka u dom na Drinskoj ‘Stiže nam DJ Deda!’, a ja sam odgovorio ‘Super, to mi može biti umjetničko ime!’ i tako sam postao i ostao DJ Deda” rekao je na početku razgovora u svom domu u Retfali, gdje živi sa suprugom Dubravkom.

Vijest o starijem gospodinu koji pušta muziku brzo se proširila gradom i društvenim mrežama, a nas je zanimalo nešto više od DJ-u Dedi. Pokazalo se kako je životna priča vrlo zanimljiva, gotovo filmska. Život ga nije mazio i, čini se, bar je takav prvi utisak, da su ga ovakvim kakav je danas, pozitivnim i sklonim veselom društvu, održali muzika i druga dva velika hobija – lov i ribolov.

“Rođen sam u Zagrebu 1951., gdje sam završio osnovnu školu. Roditelji su se rastali, a brigu o meni preuzela je baka, koja je nakon što sam završio osnovnu školu zamolila svoju kćer, moju tetu, da me uzme k sebi u Poreč na dalje školovanje. Ondje sam upisao i završio srednju poljoprivrednu školu, smjer voćarstvo, vinogradarstvo i podrumarstvo. Budući da sam i prije preseljenja u Poreč godinama ljeti odlazio teti na more, ondje sam već imao svoju klapu, dečke s kojima sam odlučio pokrenuti sastav. Bila je to prva i najbolja grupa u kojoj sam svirao, zvali smo se Rubini, a svirali smo od 1967. do 1972. godine” govori gospodin Ronald.

U Rubinima je, dodaje, svirao bas-gitaru, ali počeo je, kao i mnogi drugi, s akustičnom.

“Svirati sam počeo u 7. razredu osnovne škole. Tada je u Zagrebu postojala jedna klapa koja je svirala na ulici i to mi se jako svidjelo. Mama, koja me povremeno posjećivala, upitala me što želim da mi kupi na poklon, a ja sam poželio gitaru. Kupila mi je i gitaru i jednu knjigu s akordima, ništa drugo nisam imao, te sam svirati naučio sam, i to jako dobro. I tako je sve krenulo, svirao sam s momcima na ulici. Kako sam jako dobar ritmičar, jednostavno sam imao to u sebi, povremeno sam i solirao, što mi je pomoglo u sviranju basa, koji sam svirao u Rubinima” otkrio je.

Istu tu gitaru iz Rubina čuva i danas, riječ je o “violinki”. Iz svake njegove riječi o vremenima dok je svirao u tom sastavu izvire ponos. I to utemlejn, jer sastav je imao vjernu publiku, a osim simpatija pobrao je i nagrade.

“To je bio prekrasan bend, bilo nas je šestero, tri gitare, klavijature, bubnjevi i truba, a povremeno bi nam se priključivao i saksofon. U ono vrijeme na moru smo svirali isključivo stranu muziku, koju smo skidali s Radija Luksemburg, koji je tada bio pojam, tako da smo svirali rok, bluz, ritam i bluz, džez i sl., jedino smo za Slovence, koji su u Poreču imali odmaralište, znali zasvirati njihove narodne pjesme. Imali smo i nekoliko autorskih pjesama, jer je naš klavijaturista imao višu muzičku, pa je i komponovao. S jednom od njegovih pjesama na festivalu u Puli osvojili smo drugu nagradu publike”, ponosno ističe DJ Deda.

Nakon završetka srednje škole život ga je vratio u Zagreb, jer se u Poreču nije mogao zaposliti. U Zagrebu je, kaže, nešto pokušavao s jednim muzičkim sastavom, ali nije baš išlo, jer ih je u ono vrijeme bilo jako puno. Ubrzo upoznaje današnju suprugu Dubravku, s kojom je dobio kćer, koja im je podarila dvoje unučadi, a iz prvog braka ima sina.

“Prijatelj koji je živio u Krčeniku kod Donjeg Miholjca pozvao me k sebi u goste, gdje sam upoznao suprugu Dubravku. Neko smo vrijeme živjeli u Zagrebu, a zatim smo se preselili u Našice, gdje sam se zaposlio kao zamjenik tehnologa u IPK-u” govori nam dalje o svom zanimljivom životnom putu, koji je donio i zaokret u muzičkom izražaju.

“U Našicama sam morao savladati i narodnu muziku iz cijele Hrvatske, a dijelom i ostatka Jugoslavije, jer to se tada tražilo. Svirali smo i po svatovima, u gostionicama, na terasama, posvuda… Znate, morate jako puno toga naučiti kako biste svirali u svatovima i udovoljili svim prohtjevima, pa sam tako savladao i taj dio muzičkog repertoara” rekao je.

U Našicama je svirao u više bendova, išlo je, kaže, dobro, nastavilo se i u penziji, sve do 2007., kada nakon 40 godina prestaje aktivno svirati. Danas se kompletno digitalizovao, muziku pušta preko računara i zvučnika koji je dovoljno glasan i za velike prostore. Njegov je računar prava riznica muzike.

“Za penzionere puštam hrvatsku zabavnu muziku te narodne i starogradske pjesme, za koje je rijetko koja mlađa osoba uopšte i čula, ali su prekrasne, naročito za moju generaciju” govori o repertoaru koji preferiraju penzioneri kojima pušta muziku te se osvrće na to kako je uopšte došlo do toga da je postao njihov DJ Deda.

Objašnjava:

“Prije otprilike godinu i po dana sinula mi je ideja da puštam muziku penzionerima. Otkako sam prestao aktivno svirati, nemam ni jednog stalnog prijatelja, tek se poremeno družim sa svojim lovcima, koji me znaju pozvati na otvaranje ili zatvaranje sezone, pa rekoh sebi, zašto ne bih malo zabavio i sebe i penzionere, možda nekoga upoznam, pa ću imati i društvo.”

Nastavio je u dahu:

“Telefonom sam zvao penzionerske domove i zadruge, predstavio se i pitao jesu li zainteresovani da besplatno puštam muziku za penzionere. ‘Nemoguće, ko još takve stvari čini besplatno!’ odgovarali su. E, vidite da je moguće! I tako sam ih zvao redom, neki su me odbili zbog razumljivih razloga, jer kod njih žive slabo pokretne osobe, pa to nema smisla, a neki su bili oduševljeni. ‘Super, lijepo, svaka čast, mi ćemo vas pozvati’, bile su reakcije. I zvali su me, najprije iz Doma penzionera, u Drinskoj, gdje su presretni, ondje puštam redovno, obično na dočecima Nove godine i sl. Pratim instrumentalima i Crvene nosove, koji su htjeli da s njima okolo putujem, ali to zbog zdravstvenog stanja ipak nisam u mogućnosti. Redovito posjećujem i privatne domove, gdje se penzioneri takođe odlično zabavljaju uz moju muziku. Plešu, viču, skaču…” govori ovaj veliki ljubitelj muzike, u čijem repertoaru nema čega nema, bez sumnje može zadovoljiti ukus većine ljudi.

Još je naveo:

“Muziku spremam i čuvam otkad sam počeo svirati, to je muzika od 50-ih do 90-ih, ne poslije, to je već za mlađe. Tu su zabavna, narodna i starogradska muzika, a po potrebi, iako jako rijetko, puštam i stranu muziku iz cijelog svijeta: englesku, američku, kubansku, meksičku, italijansku…, ne mogu se svega ni sjetiti. Imam i muziku za djecu, “Tata kupi mi auto”, “Zeko i potočić” i druge poznate hitove” ističe DJ Deda, prenosi “Glas Slavonije“.