Božo Vrećo: Pjesma “Sevlija” je posvećena mojoj neni Hamdaginici, u čijim dimijama je uvijek bilo toplo gnijezdo
Božo Vrećo na Instagramu je opširno napisao sve o pjesmi “Sevlija”:
– Pjesma “Sevlija” je posvećena mojoj neni Hamdaginici, u čijim dimijama je uvijek bilo toplo gnijezdo za moju tršavu glavu i kosu što se, kako bi ona rekla, lokna pa onako neukrotiva pada niz njena koljena k'o neke divlje rijeke što im ne znaš ni početka ni kraja, a one teku i šume poput pjesme iz djetinjstva što je zviždućeš niz mahalu i tako cijeli bogovetni dan.
A u tim naboranim dolinama njenih šarenih dimija skrivale su se sačuvane najukusnije karamele i poneka hurma.
Nekoć kad je dedo došao s Hadža i donio svima darove a na zid stavio tapiseriju Kabe meni petogodišnjaku kad sam je pitao ko tu neno živi, ona je tiho rekla: “E moj sinko, Onaj što nas čuva odozgo i pazi na nas, Njegova ti je ljubav veća od svih nas da se saberemo i Njegovo je sve pa i mi sami, a vidiš šta nas ima ko mrava.”
A ove karamele, neno, jesu li moje ili Njegove?!
Nasmiješila se: “Tvoje su, al’ moraš slušati i dobro učiti, jer to ti je nagrada, sve ti to On daje kad si dobar.”
I tako sam cijelog života i bio dobar i kad su me gazili i vrijeđali i prijetili i lomili i upirali prstom u mene i spoticali, znao sam da sve dobro u mom životu Njegova je zasluga i od Njega samog nagrada mi, jer nisam posumnjao u Njega i nisam Ga iznevjerio.
Ljude jesam, jer nisam bio poput njih…
Možda jednom dobrota bude mjerilo ljubavi, možda još jednom moja nena dođe mi u san i puhne u moje dlanove i prouči tihe sure Ihlas, Felek i Nas da zaboravim na ovaj svijet zla koji prkosi i izrastem samo u jedno – Drvo poznanja dobra i zla čiji plodovi skriveno i tiho i danas, kao i vijekovima unazad, padaju ka nebu i postaju zvijezde.
