Veliki ljudi ne postaju to odmah svojim rođenjem, to postanu kasnije u životu svojim djelima i svojim karakterom, svojom ljubavlju prema svim ljudima i savjesnim ponašanjem prema svojoj domovini.
Danas sam bio u posjeti jednom od njih, divnom čovjeku, velikom rodoljubu, čovjeku koji ne zna da mrzi, čovjeku iz naroda koji je platio visoku cijenu samo za to što nije želio sukob sa drugom stranom, zato što su se ti drugi opredjelili za to da ne budu ljudi i da budu na suprotnoj strani od dogovora i mira.
Da, bio sam u posjeti mom velikom prijatelju, velikom i dobrom čovjeku Iliji Jurišiću. Naše poznanstvo datira još od 2010. godine kada se Ilija vratio iz zatvora u Beogradu gdje je bez razloga i bez ikakvih dokaza protiv njega podignuta optužnica, tako da je potpuno prav odležao u istrazi oko tri i po godine i na kraju je ispravno oslobođen.
Sreli smo se slučajno na UKC-u u Tuzli, gdje je on odmah isti dan po povratku iz Beograda smješten, da bi se ispitalo njegovo poprilično narušeno zdravlje. Terase njegove sobe i moje su se sastavljale i tu smo se upoznali to predvečerje i proveli oko tri sata razgovorajući o svemu i od tada su počeli povremeni susreti, pa je iz toga proisteklo i prijateljstvo. To prijateljstvo je nastalo što sam prihvatio njegove ljudske kvalitete a ne zbog situacije koju je prošao a nadam se i on se rukovodio sličnim promišljanjima. Njegova životna sudbina me izuzetno podsjeća na sudbinu još jednog mog prijatelja i divnog čovjeka, generala Jovana Divjaka.
Danas u njegovom domu, poslije dužeg vremena, pričamo kao da mi je neko najbliži jer on se tako uvijek i prema svakom postavlja. Moždani udar koji je imao, oduzeo mu je lijevu stranu tijela tako da mu njegova požrtvovana, brižna i optimistična supruga Stoja sve to nadoknađuje svojom pažnjom. Možda zbog te ljubavi između njih dvoje koja se širi sobom, sve vrijeme koje se provede s njima protekne u trenu. Zanimljivo, ali sve to vrijeme sa njegovog lica ne silazi blagi smiješak, ogledalo duše tog dobrog, običnog a velikog čovjeka.
Kaže da dođu mladići iz Crvenog krsta i izvedu ga dva dana u sedmici da prošeta, dođe poneko, bio je i gradonačelnik Lugavić i ne zamjeri ništa i nikome. Znam da sam izašao od svog prijatelja i njegove hrabre supruge sa jednom mišlju a to je da ne smijemo zaboravljati velike ljude, velike ljude kao što je i moj prijatelj Ilija Jurišić i bio sam ponosan i radostan što sam danas posjetio ovog velikog Bosanca i Hercegovca.
Tekst: Suad Krajnović
