“ZOVU ME TITO I RONALDO” Vizuelna umjetnica Selma Selman: U mojoj mahali sam suviše svijetla, u zapadnom svijetu previše tamna

Rođena je u kući u kojoj niko nije čitao. Nije bilo ni knjiga. Kada bi uzela nešto da pročita, već je bila drugačija. Na sreću, bila je i neposlušna, pa je išla u školu, bez obzira što joj majka nije ujutro govorila  “hajde u školu”, već “zašto moraš ići svaki dan u školu”. Školovala se, završila sve što se mogla završiti, a sve ostalo je priča o putovanju do zvijezda….

Selma Selman, vizuelna umjetnica, rođena je i odrasla u Bihaću, u romskoj porodici. Već u toku studija svojim, prije svega, aktivističkim djelovanjem privukla je pažnju kulturne javnosti širom svijeta.

Selma s ponosom nosi svoj identitet i godinama se trudi da na svim meridijanima pokaže kako je društvo jednakih šansi moguće, samo ako postoje volja, trud i energija. 

I, ne samo to. Potrudila se da pomogne zajednici.

– Uvijek sam osjećala potrebu da doprinesem zajednici u kojoj sam odrasla, iz istog razloga osnovala sam i Fondaciju „Marš u školu“, preko koje vlastitim sredstvima finansiram stipendije za školovanje romskih djevojčica, ali i obezbjeđujem užinu za više od 50 dječaka i djevojčica, sve u cilju da oni steknu adekvatno zvanje i samim time bolje uslove za kvalitetniji život – navodi Selma Selman u intervjuu za Aloonline.ba

Završili ste Akademiju umjetnosti Univerziteta u Banjaluci. Šta se dalje dešavalo, kada je u pitaju Vaš profesionalni put?

Nakon završetka akademije u Banjaluci, kao prva studentkinja romskog porijekla, dobila sam nagradu Zvono koja mi je omogućila stipendiju na Syracuse Univerzietu u Njujorku, gdje sam završila magistarski studij.

2021. godine započela sam prestižnu rezidenciju na Rijksakademie u Amsterdamu i tamo sam provela 2 godine. Za to vrijeme moja karijera je doživjela veliki uspon, te su moji radovi izlagani najprije u Muzeju Fridericianum u Kasselu, a zatim i na Dokumentima, najprestižnijem globalnom događaju na kojem se svakih pet godina predstavljaju odabrani najznačajniji umjetnici svijeta, a nakon toga i na posljednjem izdanju Menifeste, takođe vrlo značajne izložbe u svijetu savremene umjetnosti.

Prvu samostalnu izložbu u Galeriji BiH u Sarajevu postavila sam 2021. godine, uz kustostkinju Amilu Ramović, a u protekloj godini, pored ostalih izložbi širom regije i Evrope, izdvojila bih sudjelovanje na Art Basel Unlimited, posebnom programu zaslužnom za predstavljanje monumentalnih djela pozvanih umjetnika, uvođenje mog rada Platinum u “Kolekciju za 21. vijek” Hamburger Bahnhofa u Berlinu te samostalnu izložbu i performans u Gropis Bau u Berlinu koju svi zainteresovani mogu pogledati do 14. januara naredne godine.

Osim što ste umjetnica, istovremeno ste i aktivistkinja. Koja je to promjena koju želite postići?

U mojim se radovima izmjenjuju osjetljive, oštre i ironične geste koje otkrivaju diskriminirajuće atribucije identiteta, očekivanih rodnih uloga i stereotipa. Time moje tijelo i identitet postaju medij za predstavljanje ličnih, ali i univerzalnih tema koje artikuliraju politički otpor i feminističko osnaživanje.

Upotrebom motiva recikliranja starog željeza, propitujem na koji način pripisujemo vrijednost materijalnim predmetima, radu i kakav odnos imamo prema jednom i prema drugom. Budući da sam od djetinjstva imala vrlo lični odnos s metalom, radovi sa starim željezom spajaju utiske svakodnevnog života, istorije umjetnosti, razgovornog jezika i mojih ličnih iskustava.

Važno mi je da moj rad komunicira s različitim vrstama publike: i onima koji su dio svijeta umjetnosti i onima koji to nisu. To može objasniti oscilacije doživljaja u publici – što takođe rezultira time da sam i emocionalno iscrpljena i rasterećena nakon izvedbenih činova.

Moj umjetnički narativ omogućuje preispitivanje onoga što se pretpostavlja nepromjenjivim, nemogućim ili nedodirljivim – ukazujući na nedefinisanost i san nalik stvarnosti u kojoj živimo.

Vaša braća (Mersud i Ferdi) i Vi prvi ste iz vaše sredine koji su završili Akademiju? Da li se situacija sada promijenila? Da li je neko krenuo vašim stopama?

Moja je porodica sada ponosna na mene. Nije uvijek bilo tako. Odrasla sam u okruženju u kojem je životni put žene već unaprijed određen. Trebala bih se vjenčati i život posvetiti stvaranju porodice, a ja sam krenula u sasvim drugom smjeru.

Nije bilo lako. Nakon uspjeha koji sam postigla, a posebno nakon mog boravka u SAD-u odnos moje mahale u kojoj sam odrasla se jako promijenio. Mene u mojoj mahali zovu Tito i Ronaldo, dok su me nedavno u naslovu jednog članka u Berlinu uporedili sa Mikelanđelom (smijeh).

To mi imponuje, ali svakako i postavlja veliki teret na pleća u smislu sve veće odgovornosti prema onima koji moj rad poštuju i kojima predstavljam uzor.

Uvijek sam osjećala potrebu da doprinesem zajednici u kojoj sam odrasla, iz istog razloga osnovala sam i Fondaciju „Marš u školu“, preko koje vlastitim sredstvima finansiram stipendije za školovanje romskih djevojčica, ali i obezbjeđujem užinu za više od 50 dječaka i djevojčica, sve u cilju da oni steknu adekvatno zvanje i samim time bolje uslove za kvalitetniji život.

Trenutno sve djevojčice u mahali žele postati umjetnice.

Uvijek ste s ponosom isticali da ste Romkinja, te se svojski borili za bolji položaj ove populacije. Šta je to što ste uspjeli da promijenite i na šta ste posebno ponosni?

Iako u svojim radovima često iznosim principe i narativ zajednice u kojoj sam odrasla, ne smatram da sam isključivo i samo član te iste zajednice. Ja sam umjetnica. Razni su razlozi za stvaranje kalupa u koje stavljamo ljude, namjerno ili ne. Bitno je da prihvatimo njihovo biće onakvim kakvo jest i kakvim žele da budu.

Svijet umjetnosti se stalno razvija i drago mi je što mogu reći da i ja učestvujem u tom procesu.

Automobili s otpada iz kojih vadite zlato od kojeg pravite sjekiru, platna visine osam metara, slike-poruke na metalu, angažovani video u kom otkupljujete sebe od svog oca… Čini se da inspiraciju za umjetnost pronalazite u okruženju i u svom životu. Kakvu poruku šaljete i dopire li do publike u mjeri u kojoj biste željeli?

Romi se vijekovima bave recikliranjem. U potpunosti sam prihvatila ovaj princip održivosti jer se ne odnosi samo na materijalnu sferu. Upravo me želja za samoodrživošću u svijetu koji polako tone tjera da ukazujem na probleme i vapim za promjenom.

Kroz performanse i video radove takođe želim postići univerzalni narativ koji kroz specifičnosti ličnih iskustava stvara sliku povezanosti svih bića. Vjerujem da publika upravo iz mog vrlo otvorenog i iskrenog pristupa prožetog vrlo ličnim, ponekad i surovim iskustvima moju umjetnost doživljava bliskom. To mi je jako važno jer kako sam i ranije rekla, cilj mi je da moje radove jednako jasnim shvataju i umjetnički profesionalci, ali i oni s vrlo malo ili ni malo dodira s umjetničkim svijetom.

Kako je biti umjetnica u svijetu, a kako u BiH?

Satelitska antena, moj najnoviji rad, moj je autoportret. Iako sam kroz većinu svojih radova već navikla publiku na prikaz svoje intime, ovo je rad u kojem sam možda prvi put izložila svoje emocije na način da ne promišljam prethodno nakupljene strahove, nego one koji su trenutno prisutni i koji bi mogli biti tu u budućnosti.

U mojoj mahali ja sam suviše svijetla, u zapadnom svijetu sam previše tamna i egzotična, tako da imam utisak da nigdje ne pripadam u potpunosti.

Uz značajan trud, van BiH je možda prividno lakše postići uspjeh jer sistemi drugih država predviđaju sredstva i programe za razvoj kulture i umjetnost, ali svakako ne smijemo zanemariti činjenicu da je procesom globalizacije svijet povezan i konkurencija je jako velika tako da u sferi umjetnosti kao u suštini i u ostalim sferama čovjekova zanimanja granica.

Svi smo mi u stalnoj potrazi za svojim mjestom u ovom svijetu i vjerujem da to svima daje blagi osjećaj tjeskobe i neizvjesnosti za budućnost.

Rekli ste ranije da ste rođeni u kući u kojoj niko nije čitao, nije bilo knjiga, i kad uzmete nešto da pročitate, već ste bili drugačiji. Takođe, dodali ste i da Vam mama nije govorila svako jutro „hajde u školu“, već „zašto moraš ići svaki dan u školu“. Kakva je danas situacija? Kako sredina u kojoj ste odrasli gleda na Vaš uspjeh?

Moja je porodica sad ponosna na mene. Krenula sam u potpuno drugom smjeru od moje unaprijed određene rodne uloge u zajednici u kojoj sam odrasla. Nije bilo lako. Jedan od mojih prvih radova „I will buy my freedom when“ bavi se time. Slobodu sam kupila uspjehom koji nadilazi granice moje sredine, a čini mi se da sam i danas u istom tom procesu “iskupljenja”. Ovo nije specifično samo za romsku kulturu. Pogledate li pristup ženskom uspjehu u svim manje ili više razvijenim sredinama, biće vam jasno da se ženski uspjeh uvijek mora opravdavati, ali i stalno potvrđivati, inače niste niti ćete biti prisutni u očima javnosti. Uspjeh moja porodica sada poštuje, ali naravno ne smijemo zanemariti ni ulogu novca u svemu tome.

Do sada ste izlagali gotovo po cijeloj Evropi, ali i u SAD. Koje izložbe biste posebno izdvojlili i zašto?

Izlagala sam u SAD-u, Holandiji, Njemačkoj, Švajcarskoj, Kosovu, Italiji, Francuskoj, Mađarskoj, Velikoj Britaniji, Hrvatskoj, BiH, Belgiji i mnogim drugim. Izdvojila bih naravno moje dvije samostalne izložbe na Rijksakademie u Amsterdamu, sudjelovanje na prethodnoj Documenti i Manifesti, ulazak u stalnu kolekciju Hamburger Bahnhofa, samostalnu izložbu u Gropius Bau, ali takođe i samostalnu izložbu u Galeriji BiH u Sarajevu. To je bila moja prva velika samostalna izložba u državi u kojoj sam rođena i odrasla. Radila sam dugo na radovima koji su tamo predstavljeni, a većina njih je nastala u mom studiju u selu Ružica za vrijeme „zaključavanja“ zbog korona virusa. To je bila i prva moja samostalna izložba na čije je otvorenje došla i moja majka.

Koju poruku biste poslali mladima, koji tek planiraju da upišu Akademiju?

Savjetovala bih im da ne posustaju u sticanju kvalitetnog obrazovanja, čitanja, istraživanja…

Zbog izložbi putujete po cijelom svijetu? Gdje se (osim Bihaća) osjećate kao kod kuće?

Kako sam govorila ranije, ja ne osjećam da igdje u potpunosti pripadam. U porodičnom okruženju sam zvijezda poput selebritija za siromašne ljude, na zapadu sam umjetnica. Osjećam se kao da mi uvijek nešto nedostaje kad nisam tu u Bihaću, a ispada da ostaje isto.

Siromašni su siromašni, bogatiji postaju još bogatiji, a srednja klasa želi biti bogata. Ponekad se pokušavam uvjeriti i reći: „Ali ovdje svi pate.“ Ali tada shvatim da pripadam onima koji nisu vidljivi ovdje, ali ne samo ovdje, svuda okolo; Evropa je sada užasno mjesto za nas, ostale. Tjeraju nas da mislimo da smo vidljivi, daju nam malo prostora, ali na kraju samo hrane one kojima je nophodno. Na pitanje ko smo mi, a ko su oni, odgovor je jednostavan. Mi smo ostali, a svi drugi su bogati.

Kakvi su Vam profesionalni planovi za budućnost? Da li su u najavi nove izložbe?

U skorijoj budućnosti planiram predstaviti svoj prvi film koji sam snimala nedavno u Bihaću. Pored toga, biće uskoro otvorene samostalne izložbe u Geteburgu i Frankfurtu, te 14. januara ću održati performans za zatvaranje izložbe u Gropius Bau. Imam mnogo planova za narednu godinu, ali vidjećemo što budućnost nosi. Sada se najprije trebam dobro odmoriti.

Koliko je teško ili lako biti žena u umjetnosti? Postoje li i danas neke predsrasude?

Rodna diskriminacija u svijetu umjetnosti naravno još uvijek je zastupljena, ali mislim da se uspješno borim s njenim posljedicama.

Kada smo kod predrasuda, generalno, koje ti najviše smetaju?

Apsolutno sve! Ljudi vrlo lako padaju pod teret stvaranja predrasuda prema drugima, namjerno ili ne. Stvaramo kalupe radi lakšeg klasifikovanja i privida razumijevanja, a sve iz straha od drugog ili nepoznatog, trebamo bježati od takvog razlučivanja.

Ko ti je najveća podrška?

Ja sam sama sebi.