“Mene ne bije moj Mile, nego njegova rakija” Stare ljude najčešće zlostavljaju njihova djeca, partneri i unuci, a oni ćute i trpe
Mene ne bije moj Mile, on je dobar ko lebac, mene samo njegova rakija ubi.
Rekla je ovo starica iz okoline Beograda, sva modra.
Živi sa sinom koji je ostao bez posla. Prima novčanu socijalnu pomoć, koju on spiska na alkohol, a kada ga popije ispred prodavnice, vrati se kući i počne da se iživljava jer ga nije dočekao zgotovljen obrok – kaže mr Nadežda Satarić, predsjednica UG „Snaga prijateljstva – Amiti”, prepričavajući samo jedan od primjera nasilja prema starijima, koji se najčešće događa u porodici. Kako dodaje, u gotovo 50 odsto slučajeva počinioci su njihova djeca, a u 25 odsto partneri, supružnici ili unuci. Samo ove godine, napominje, od 27 ubijenih žena, devet je bilo starije od 65, a pet od 74 godine.
Šamare ne vide kao atak na dostojanstvo
Dok mlađe žene jasno razlikuju bol i patnju izazvanu nasiljem, starija populacija sa tradicionalnim shvatanjima u pogledu polnih uloga, naročito ona od 75 do 90 godina, potpuno je drugačija i trpiće ga 40 i više godina. Jedan-dva šamara neće doživjeti kao atak koji narušava njihovo dostojanstvo jer uglavnom prepoznaju samo najteže oblike fizičkog nasilja, ističe Satarićeva, dodajući kako su posebno ranjive manje obrazovane osobe iz seoskih sredina, naročito ako imaju izmijenjene kognitivne funkcije.
U gotovo 50 odsto slučajeva počinioci su njihova djeca, a u 25 odsto partneri, supružnici ili unuci
Ćute zbog osjećaja sramote
Kako kaže, većina njih, ipak, ćuti o tome iz osjećaja sramote, krivice, izgubljenosti, straha da će situacija sutra biti još gora i sumnje u to da će im iko povjerovati. Tek neznatan odstotak prijaviće nasilje institucijama sistema, ali već na sljedećem koraku najveći broj odustaće od daljeg procesuiranja. Jer šta učiniti kada je nasilnik ujedno i neformalni njegovatelj, pita se sagovornica.
– Da ga izmjestimo, damo mu mjeru privremenog prilaska? Ko će joj donijeti čašu vode, zamijeniti joj pelenu, nahraniti je? Kako se boriti sa nedostatkom stručnjaka i servisa za podršku žrtvi? – navodi samo neke od problema.
Osim brzih pravnih procedura i motivacije žrtava da istraju u procesu, neophodno je, ističe, da profesionalci – socijalni radnici, policija, pravnici, ljekari – ne budu pod uticajem predubjeđenja u vezi sa godinama, psihičkim sposobnostima, pamćenjem i donošenjem odluka.
Prebijene smišljaju razne izgovore
– Svakoj žrtvi moramo vjerovati i biti strpljivi, ali i biti uvijek svjesni njenih strategija opravdavanja nasilnika. Od nje ćete čuti „skotrljala sam se niz stepenice, opekla sam se na šporet”, a i te kako je isprebijana. Zbog toga je važno uvođenje forenzike u slučajevima nasilja nad starijima. Neophodno je i donijeti protokole za preveniranje nasilja prema starijima, te uvesti instrumente za organizovani skrining u domovima zdravlja, gdje će njihov izabrani ljekar kroz kratku anketu provjeriti ima li zabrinjavajućih elemenata – predlaže sagovornica, prenosi Dnevnik.
Bitno je, takođe, dodaje, edukovati starije o njihovim pravima, podsticati ih da prave lične strategije odbrane, da se umrežavaju i uključe u razna udruženja, jer će tako imati s kim da podijele svoje probleme.
