TRAGIČNA SUDBINA JEDNOG DEMINERA: Čuo sam detonaciju, prepoznao sam Fahrin glas
Od 1992. godine, pa do 2008., u BiH je od mina nastradalo više od 5.000 ljudi.
Nažalost, dodatnu mučninu i neizvijesnost unosi nemoćnost direktnog odgovora na pitanje do kada će ljudi na prostorima ove zemlje ginuti od mina. U 2008. godini bilo je ukupno 39 žrtava, od čega 19 smrtno stradalih. Ratnih godina, zdravstvene ambulante bile su neophodne na terenima.
– Ispred vojnih struktura, mi smo dobili zahtjev da se pošalje bolnica u Konjic. Dobili smo zahtjev za jednom ekipom koja bi na terenu formirala sanitersku stanicu za potrebe ekipe. Ovdje se odredila ekipa u sastavu od dva ljekara i tri medicinska tehničara. Bio sam ja i jedan doktor koji je poginuo. Lokacija je bila dosta prihvatljiva. Bila je zaštićena okolnim brdima. Tada sam bio ljekar opšte prakse sa nekih pet godina iskustva. Kolega Hadžialić je bio specijalista urgentne medicine što je bilo dobro u tom momentu – rekao je dr. Senadin Alić, hirurg Opće bolnice Konjic.
Oni koji su uspjeli preživjeti sjećaju se dana iz tog perioda. Jedan od onih koji pamti 1992. godinu je Fahrudin. Tog ratnog dana zadatak je bio deminirati brdo kod Glavatičeva. Iako je imao iskustva i obavljenu obuku iza sebe, Fahrudin nije ni slutio da će dan završiti kobno.
– Imao sam velikih pohvala i priznanja što mi je valjalo u ratu. Došli smo i na ovo područje gdje sam pokušavao ljudima da objasnim šta su mine, oružje. Prenio sam dosta na svoje neiskusne kolege. Išli smo u izviđanje i odlučili smo da očistimo. Morali smo bolnicu ranije napraviti jer smo znali da će biti ranjenika. Nisam razmišljao da ću ja biti prvi ranjenik. – rekao je Fahrudin Džajić.
Tih dana sjeća se i Fahrudinov saborac, Đemo Džajić.
– Taj dan smo bili zajedno. Spavali smo u jednoj pećini i ujutro mi govori da ćemo skidati mine. Rekao sam mu da neću jer me je strah. Nisam se susretao sa minama nikad. Čula se detonacija odmah ispod mene. Prepoznao sam Fahrin glas – prisjeća se Đemo.
Na minskom polju, Fahrudin se kao i uvijek osjećao sigurno. Poznavajući teren, ali ovaj put sa nevjericom jer je vojnik koji mu je govorio gdje da ode pokazao drugi pravac od onog očekivanog. Ipak, povjerenje nije poljuljalo sumnju. Taj pokret promijenit će njegov život.
– Tog 1.7.1992. godine došao je lično i tražio od mene da očistimo neko minsko polje. Nisam ni posumnjao da je to moj dan – govori Fahrudin.
– Ugledao sam Fahru kako leži. Ugledao je mene i viče Đemo izbih ja nogu. Šutim i ne znam bi li plakao. Uzeo je nož i reže pantole sam sebe. Rekao je da mu zaustavimo krv. Vidio sam da nema ništa od noge. Drži se na nečemu malo. Sve mu se raznijelo – dodaje Đemo.
Spasila ga je hrabrost i snalažljivost.
Pogledajte TV prilog iz arhive Hayata.
