pjevalo je Zabranjeno pušenje 2013. godine. I danas, 5. aprila, ne sjećamo se samo rata. Sjećamo se i ljubavi koja ga je nadživjela. Ljubavi Boška Brkića i Admire Ismić.
Voljeli su se od šesnaeste godine. Upoznali su se 1984, kada je cijeli svijet gledao u Sarajevo zbog Zimskih olimpijskih igara. Devet godina kasnije, 18. maja 1993, svijet je ponovo gledao u isti grad. Ovoga puta zbog rata.
Na Vrbanja mostu, pokušavajući pobjeći iz opsade, zaustavili su ih meci. Bili su nenaoružani. Imali su po 25 godina. Boško je pogođen prvi. Admira, teško ranjena, prišla mu je i legla pored njega. Ostali su zagrljeni. Na ničijoj zemlji. Nadomak slobode.
Njihova tijela ležala su na mostu danima. Nijedna strana nije preuzela odgovornost, pa je osam dana trajala tišina. Slika zagrljenog para obišla je svijet. Postali su simbol ljubavi jače od rata, vjere i nacije. Svijet ih je nazvao sarajevskim Romeom i Julijom, iako, za razliku od Shakespeareove priče, njihove porodice, kako su kasnije tvrdile, nisu bile protiv njihove ljubavi. Sahranjeni su najprije u Lukavici. Nakon rata, 1996. godine, po želji porodice premješteni su u Sarajevo. Zajedno, kako su i živjeli.
Njihova priča inspirisala je filmove, predstave i pjesme. Među njima i onu Zabranjenog pušenja. Frontmen Sejo Sexon opisao je kako je pjesma nastala sasvim slučajno, na neočekivanom mjestu – u Županji. U svojoj knjizi “Pamtim to kao da je bilo danas” otkriva da je stihove dobio od Maria Vestića, koji je pisao za sweet metal bend Opća sigurnost, a da su u originalu nosili potpuno drugačija imena i naslov.
Sexon je bio začuđen zbog promjene imena, ali se kasnije ispostavilo da Vestić zapravo nije znao za stvarni događaj. “I on je izmislio tu ratnu priču o ‘Draganu i Selmi’ što je nevjerovatno ličilo na stvarni događaj za koji on nije znao. Sad se naježim kad ovo pričam. I onda sam ja dodao još neke detalje koje sam znao. Kad naiđu takvi trenuci, to te okupira i usiše kao crna rupa. Ta se pjesma jednostavno morala desiti. Previše je bilo nevjerovatnih koincidencija, naveo je Sexon.
Kako je istaknuo, ovi stihovi kasnije su izazvali brojne reakcije i nagađanja, no Boško i Admira su više od “naših čaršijskih priča, jeftine politike i populizma”. Tu se ne gleda svaki detalj. “Njih dvoje su simbolika života koji smo živjeli, a danas ga sanjamo. Da nije važno kako se zoveš i da ljubav uvijek mora biti ispred zastava. Kad bi me pitao šta mi je emotivno najteže za pjevati to je upravo ova pjesma. Posebno u Sarajevu”, napisao je muzičar.
I danas, dok Miljacka mirno teče kroz Sarajevo, njihova priča odjekuje kao vječni podsjetnik na hrabrost, predanost i ljubav koja ne poznaje granice.
