Novinari u opkoljenom Sarajevu: Slučajno smo preživjeli, linije su bile sigurnije od grada

Opsada Sarajeva počela je na današnji dan 1992. godine. Završila je 29. februara 1996. godine. Bila je to skoro četvorogodišnja blokada glavnog grada Bosne i Hercegovine, a trajala je 1.425 dana.

Svi su dijelili istu bol, isti teret, strahove, strepnje i čežnje. 

Prve barikade u Sarajevu i naoružani muškarci maskiranih lica jednako su uplašili sve građane tih prvih dana opsade.  Neko je građanima morao prenositi šta se dešava. Neko je morao stisnuti zube, skupiti hrabrost i svojim gradom prohodati do tih barikada kao da nisu osvanule u jednom tako pitomom gradu, kao da je sve u redu i nikakvo zlo nije zadesilo Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu.

Novinari. To hrabro zvanje. Ljudi na čiji pomen instinktivno ustajemo kako bismo im odali poštovanje. Tih ranih devedesetih godina, imena bosanskohercegovačkih novinara i urednika zlatnim su slovima ispisana na stranice knjiga o herojima.

Vildana Selimbegović, Šefko Hodžić i Đuro Kozar govorili su za Oslobođenje o tom početku opsade Sarajeva. Sa velikom poštom i donekle nervozno pitao sam svoje starije kolege i mentore o tom periodu, uz blagu strepnju da kroz pitanja ne propustim odati im dovoljno poštovanja za svu hrabrost koju su pokazivali i pokazuju kroz svoju karijeru.

Vildana Selimbegović

Glavna i odgovorna urednica dnevnog lista Oslobođenje tada je radila u Večernjim novinama.

– Jedan od momenta koji su vjerovatno nezaboravni, barem iz moje perspektive – bio je 1. mart, kada su bile one prve barikade, koje smo poslije zvali generalnom probom. Otišli smo na te barikade i uvjerili se. Otišla sam sa Hidajetom Delićem, fotoreporterom, koji je tada radio za Tanjug, a kasnije je radio za Predsjedništvo. Bio je jedan od rijetkih Tanjuga koji su uz Mirjanu ostali ovdje.

Emil Grebenar i ja smo se iz redakcije Večernjih novina javili da ćemo ići na teren. Kada smo došli na Most Suade Dilberović, gdje su bile postavljene barikade, vidjeli smo naoružane vojnike. Ja sam rekla njima dvojici da je bolje da ja odem sama, da ih pitam za dozvolu i hoće li pričati sa nama. Kad sam došla tamo, vojnik, obučen toplije, je rekao da mora pitati komandira i otišao je. Jedan Šumadinac od tamo je uz psovku rekao da me otjera.

Mi i dalje nismo vjerovali da će uslijediti sve ono što se brzo sručilo na nas. Tih dana, 5. i 6. aprila, svi smo bili u redakciji. Svi smo se javili na dužnost. Možda zato što sam bila među najmlađima u toj našoj unutrašnjopolitičkoj rubrici, Emil i ja smo odmah krenuli na teren i danima smo išli na teren, svakodnevno pravili priče sa ljudima, razgovarali sa vojnicima, onim teritorijalcima koje smo zatekli. 

Emil Grebenar je napravio više izložbi od tih fotografija sa samog početka tih aprilskih i majskih dana. Imali smo jednu zanimljivu anegdotu. Jedan dan smo pred redakcijom susreli Jovana Divjaka.

I on je došao tu da pita ko je taj Selimbegović. Mi smo se potpisivali prvim slovom imena i prezimenom.

Ja pitam: “A što ga tražite?”

Kaže on: Zato što u svakom tekstu on piše da sam ja tu bio.”

Što je živa istina. Ja sam to pisala jer mi kad razgovaramo s ljudma, recimo, gore na vrelu Mošćanice, Faletićima, bilo gdje na ovoj strani, prema Borijama, prema Soukbunaru, gdje god, svugdje su nam rekli: “Samo nam je iz grada dolazio pukovnik Divjak.”

I on je došao da ustanovi, bio je uvjeren da sam muško. Poslije je Divjak pristao da nas nekoliko puta povede. Ali dva mjeseca smo ga molili, do tada smo išli sami Emil i ja i napravili dobra dva kruga po liniji sarajevskog obruča. Naravno, svaki dan pomalo.

Nekad je taj krug bio, sretnim danima, 57 kilometara, u tim najtežim nekih jedva 52. Ali pravili smo priče i ta se raspodjela naprosto napravila sama po sebi. Mi smo bili dobrovoljci da idemo na liniju, onda se to od nas je očekivalo.

Bilo je opasnih situacija. Svi mi koji smo živjeli u Sarajevu u vrijeme opsade, bili smo svakog trenutka u opasnosti. Nekada smo Emil i ja znali reći da smo se sigurnije osjećali na liniji nego u samom gradu. Nakon onog prvog elana i zanosa, i naši borci počeli su kopati rovove da se zaklanjaju. Ali bilo je stvarno i tragikomičnih situacija. Recimo, bili smo u više navrata u čuvenoj Milikladskoj ulici smrti u kojoj ja mislim da nema kuće koja je ostala sa jednim cijelim zidom.

Jer je zaista bila linija razmaka između snaga branitelja i onih snaga koje su napadale grad nije bila veća od sedam metara. Emil je snimao četnička gnijezda, mitraljeska gnijezda i vojnike. Jeste da smo tada imali momka koji nas je vodio, kasnije je poginuo… Proradila je motorola, pa su kasnije osuli paljbu na nas. Slučajno smo preživjeli, kao i svi koji su ostali u opsjednutom gradu. To je pitanje sreće.

Šefko Hodžić

Ja sam pratio to kada je došlo do podjele i formiranja dva MUP-a. Kontaktirao sam i Aliju Delimustafića i srpsku stranu. 

Bilo je i njegovo saopćenje i Delimustafića. Napravio sam tekst jedan, izašlo je to 1. u mjesecu. Ja sam tražio Dragana Vikića. On je bio komandant Odreda za specijalne namjene, tzv. Vikićevaca. Našao sam ih kod hrvatskih kadrova. Pitao sam ga šta ima, šta će raditi specijalne jedinice, rekao je da nema komentara na to.

U subotu, 4. aprila, zvali su me iz MUP-a i kazali da će tog dana Alija Delimustafić i Vitomir Žepinić posjetiti Odred za specijalne namjene. Uzeo sam taksi i otišao u njihovu bazu u Krteljima. Svi su nade polagali u te specijalce koji su najopremljeniji i najvještiji. Većina su ih bili prvaci Evrope u borilačkim vještinama. Vikić je rekao da je naredio svima da stave metak u pištolj i da drže dvije bombe uz sebe jer je takvo stanje vladalo. A tu je bilo i Srba i Hrvata i muslimana. Oni su tada rekli da ostaju zajedno i da se neće dijeliti. Tako smo ih i ostavili. 

U redakciji me pitaju šta ima kod specijalaca. Ja sam napisao naslov: “Podrška Delimustafiću i Žepiniću”. Odmah je Kemal Kurspahić, tadašnji urednik dnevnog lista Oslobođenje, rekao: “Evo bolji naslov – ‘Odred zbija redove’”. Ujutro kada je izašlo Oslobođenje, nije odred zbio redove nego su se svi razdijelili. 

Odmah 5. aprila je nastala pometnja, a sa 5. na 6. već je krenulo granatiranje Sarajeva, gore sa položaja na Trebeviću. Taj dan, 5. aprila, Vikić je držao neki govor, pozvao narod i odmah je postao slavan. Od jednog natpisa. A i Alija Delimustafić je izašao da govori pred demonstrantima. Već 5. aprila su se pojavili demonstranti, plemeniti demonstranti koji su dolazili iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine da prisustvuju demonstracijama pred Skupštinom. To je bio najvažniji događaj. Uvečer je bilo granatiranje, ja sam sutradan otrčao u sarajevsko tužilaštvo da vidim šta će tužilac Rato Runjevac poduzeti protiv JNA koja sad granatira Sarajevo. Ali je meni predočeno da će biti poduzeti sudski koraci protiv mene jer sam “lažno” optužio JNA.

Vikićeva jedinica se smjestila u domu policije. Ja sam dobio zadatak da odem tamo, on je pozvao specijalce da dođu, da će ih naoružati. A odvojeni srpski dio je krenuo na školu na Vracama, da je zauzmu i smjeste se. Mislim da su ubili jednog pitomca, a zarobili su i pitomce i profesore, odveli ih na Pale, pa ih poslije razmijenili. 

Pojavili su se snajperisti na Holiday Innu. Ja sam gledao to ispred Skupštine, kako su ih hvatali tamo u hotelu, javljali se preko razglasa kako su zauzimali koji sprat, a na kraju je cijeli hotel oslobođen. Bili su uhapšeni, ne znam kako su pušteni. Bilo je to vrijeme dramatičnih događaja. Sa 6. na 7. april formirano je neko tijelo u koje je ušlo nekoliko istaknutih ličnosti, da bi preuzeli vlast. Nakon jednog sastanka u Skupštini, formirano je malo šire tijelo koje je trebalo vidjeti da li će hapsiti Radovana Karadžića prije svih. Otišao sam i ja na taj sastanak, razgovaralo se tako, ali nikakav zaključak nije donesen. 

Ja sam 6. aprila napravio razgovor sa Vikićem. Ali je bilo toliko događaja tog dana da moj tekst nije izašao 7. nego 8. aprila. Znam da je izašao pod naslovom “Junak odbrane Sarajeva”. Počelo je zatim opće granatiranje Sarajeva sa Trebevića. Ljudi su počeli da bježe da spašavaju vlastite živote. Neko je pozvao Sarajlije da stanu u odbranu grada. A i Alija Izetbegović ih je u noći sa 5. na 6. april pozvao na odbranu.

– Nije važna ovdje nikakva stranka, najvažnija je Bosna i Hercegovina, tada im je Alija rekao. 

Đuro Kozar

Početkom 1992. godine, mi u Oslobođenju smo na osnovu ranijih podataka pretpostavili da je bivša JNA dosta artiljerijskog oružja razmjestila na brdima oko Sarajeva. Ali tada nismo mogli znati da će grad biti zatvoren u smrtonosnom obruču 1.425 dana. Bez obzira na to, bili smo odlučni da Oslobođenje svaki dan izlazi i da građane objektivno izvještavamo o situaciji u gradu, državi i na ratištu. Završna priprema lista bila je u podzemnim prostorijama objekta u Nedžarićima, pod svjetlom iz agregata. 

Poslije će taj objekat biti srušen, ali i tada je Oslobođenje tu štampano, cijeli rat. Redakcija je bila izmještena u centru Sarajeva, najprije u Direkciji Željeznica, a potom i na drugim lokacijama. Teško je tada bilo živjeti i raditi u Sarajevu, ali novinari i urednici Oslobođenja uspijevali su da i u tim ratnim okolnostima, nošeni velikim patriotizmom, izvršavaju svoje profesionalne obaveze. Sav teret života u opkoljenom gradu nosili smo i mi novinari kao i svi građani Sarajeva. 

Nije bilo lako, a mi koji smo bili ratni izvještavači bili smo svjesni svih ratnih rizika, hrabri i odlučni da pisanom riječju doprinesemo odbrani zemlje i afirmaciji Armije BiH. Podsjetiću da je Oslobođenje prije 83 godine rođeno u Drugom svjetskom ratu. Izgleda da je listu bilo određeno da izlazi i u ratu u odbrani od agresije na BiH od 1992. do 1995. godine. Prije više od osam decenija, Oslobođenje su na području oslobođene Semberije formirali Tito i partizani. A 6. aprila 1992. godine očigledno je nastavljen taj oslobodilački i odbrambeni zanos novinara koji je trajao do završetka rata i Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Bilo je situacija da novinari koji su izlazili na teren i položaje Armije BiH budu izloženi i napadima iz minobacačkih granata i artiljerijskih oružja. Bilo je situacija da smo mi pod udarima morali da padnemo na tlo da bi se na neki način zaštitili. Sjećam se da sam s generalom Jovanom Divjakom bio na nekim položajima i da smo obojica morali da zalegnemo da bi se zaštitili od artiljerijskih projektila.