Glumica Marijana Mikulić iz Širokog Brijega otvara dušu o dijagnozama sinova i tabuima: Shvatiš da ne možeš sve i pucaš

Glumica Marijana Mikulić iz Širokog Brijega igra monodramu “MARE #ženamajkaglumica” devetog aprila u 20 sati u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu. Za Klix.ba je detaljnije govorila o izazovima koji su je inspirisali da se upusti u rad na ovoj predstavi.

Ona na scenu donosi autobiografsku priču o braku, majčinstvu, vlastitim strahovima, borbama i snovima, bez uljepšavanja, ali s puno topline, humora i hrabrosti. Marijana Mikulić već dugo ne govori samo kao glumica, već kao žena koja se ne boji dotaknuti najosjetljivijih životnih tema: braka, majčinstva, vlastitih snova i izazova koje donosi svakodnevica. Njen glas nosi iskustvo, iskrenost i hrabrost da se izgovori ono što mnoge žene osjećaju, ali rijetko izreknu naglas.

Sve te emocije, iskustva i unutrašnje dileme su pretočene u predstavu “MARE #ženamajkaglumica” – snažnu, iskrenu i duboko ličnu priču o ženi koja balansira između ljubavi, odgovornosti i potrebe da ostane svoja.

Predstava suptilno isprepliće humor i emotivne ispovijesti, stvarajući snažan osjećaj bliskosti. Smijeh i suze izmjenjuju se u ritmu stvarnog života, a lik Mare postaje ogledalo u kojem se prepoznaju žene, muškarci, majke, partneri i svi oni koji balansiraju između odgovornosti i potrebe da ostanu vjerni sebi. U intervjuu za Klix.ba je, između ostalog, govorila o tome koliko je izazovno izložiti najranjivije dijelove svog života na sceni, a koliko je to, s druge strane, neka vrsta terapije.

“Izazovno je, jer kad si autor i kad si sam na sceni, nemaš se iza čega sakriti. Tu si ti, takav kakav jesi, i sve što govoriš ili je istina ili nije, a ja sam u ovu predstavu ušla baš zato što nisam htjela sigurnu varijantu. Htjela sam reći istinu. I istina uvijek nosi rizik. S druge strane, taj proces je stvarno bio terapija. Pisanje mi je pomoglo da izbacim iz sebe nakupljene frustracije, umor, strahove… Sve ono što se godinama skuplja kad si žena, majka, supruga, kad pokušavaš biti jaka i kad nemaš vremena ni stati. Ja sam paralelno radila na sebi na puno načina. Vjernica sam i molitva mi je uporište. Imam svoje duhovne vježbe ujutro prije nego se kuća probudi, a jedno vrijeme sam išla i na psihoterapiju. I danas kad gledam, ova predstava je plod godina rada i truda. Nije nastala preko noći”, rekla je.

Navodi da je ova predstava plod godina rada i truda (Fotografija ustupljena Klix.ba)

Koliko predstava može pomoći ljudima da progovore o vlastitim traumama i izazovima s kojima se susreću

U predstavi progovara i o onome što mnogi bračni parovi skrivaju – da se bore za opstanak braka zbog životnih iskušenja. Vjeruje li da je ovo problem naročito na Balkanu?

“Ja mislim da je to problem svugdje, samo što se kod nas o tome teže govori. Mi smo nekako naučeni šutjeti, trpjeti, praviti se da je sve uredu, a doma se raspadaš. I onda se ljudi iznenade kad se nešto dogodi, a zapravo se godinama ništa nije rješavalo, samo se guralo pod tepih. Na Balkanu se dodatno osjeti taj pritisak ‘šta će reći ljudi’, ta potreba da izgledaš kao savršena obitelj, a u stvarnosti svatko nosi svoje borbe. I zato mi je važno reći: nije sramota boriti se. Sramota je pustiti da ti brak umre iz inata, iz ponosa ili iz šutnje. I meni je najvažnije da ono što kažem ne bude pametovanje nego istina iz života, jer tek tad neko doma možda prvi put prodiše i kaže: ‘OK, nismo jedini'”, kazala je.

“MARE #ženamajkaglumica je već “pokorila” scenu u Hrvatskoj. Danima unaprijed rasprodane predstave u Maloj dvorani Lisinski u Zagrebu potvrđuju koliko publika prepoznaje autentičnost ove priče. Pitali smo je kakve su reakcije publike i vjerujete li da polako, ali sigurno pravi pomak kada je riječ o tabu temama.

“Mene reakcije publike doslovno svaki put iznova iznenade. Ljudi se smiju, pa u sljedećoj minuti plaču i ono što mi je najjače, nakon predstave dolaze poruke. More poruka. Žene mi pišu: ‘Hvala’, ‘Kao da ste pričali o meni’, ‘Mislila sam da sam sama”’ To je taj ‘wow’ trenutak koji mi je i dao snagu da ovo uopće iznesem van. I da, ja vjerujem da se pomak događa. Neće se društvo promijeniti preko noći i ne mislim da jedna predstava rješava sistem, ali ako ti jedna žena nakon toga ode kući i kaže naglas ono što godinama guta, ako jedan muž prvi put čuje svoju ženu, ako neko potraži pomoć, to je pomak, a kad vidiš da su dvorane rasprodane, shvatiš koliko je ljudima zapravo falilo da neko govori iskreno, bez uljepšavanja”, ispričala je.

Smatra da je publici falilo da neko govori iskreno, bez uljepšavanja (Foto: Pixsell/Sandra Šimunović)

O dijagnozama koje imaju njeni sinovi i predrasudama društva

Otvoreno je govorila o dijagnozi autizma koju ima njen sin Jakov i apsolutnom izostanku adekvatne reakcije društva na njegovu dijagnozu. Jesmo li postali otuđeni jedni od drugih, bez ikakve empatije?

“Ja mislim da nismo svi postali hladni, ali jesmo postali preplašeni i zbunjeni. Ljudi često ne znaju kako prići, boje se da će nešto pogrešno reći pa onda ne kažu ništa, a toj obitelji baš tada treba jedno iskreno: ‘Kako si?’. Nekad ti je to doslovno slamka spasa. S druge strane, sistem je priča za sebe. Tu se roditelji prečesto osjećaju kao da moraju biti i ljekari i terapeuti i odvjetnici i logistika i vojska, sve u jednom. I onda se dogodi da se društvo povuče, a ti ostaneš sam. Zato ja i pričam o ovome. Ne da se ljudi sažalijevaju, nego da se probudimo. Da shvatimo da je empatija konkretna: doći, pitati, pomoći, pozvati, uključiti”, objasnila je.

Ranije je navela da joj je želja pomoći u pokretanju centra za autizam u Hercegovini. Ta želja u njoj stoji već dugo, jer zna koliko roditeljima znači kad imaju mjesto gdje nisu ‘problem’ nego ljudi kojima treba podrška.

“U Hercegovini se još uvijek previše toga oslanja na snalažljivost roditelja i na dobru volju pojedinaca i to je strašno, jer dijete ne može čekati da se mi ‘organiziramo’ kroz deset godina. Moje iskustvo je da se često moraš sam izboriti za sve: informacije, termine, prava, razumijevanje i zato bi centar bio velika stvar, ne samo kao prostor terapija, nego kao prostor normalnosti, edukacije, rasterećenja. Da roditelj prvi put može sjesti i reći: ‘Ne mogu više’, a da ga neko ne gleda kao da je slab, nego kao da je čovjek”, rekla je.

Njen sin Ivan ima ADHD (poremećaj pažnje s hiperaktivnošću). Zanimalo nas koliko joj je, prvenstveno kao ženi, bilo teško nositi se s dvije životne bitke u isto vrijeme i je li sav teret pao na nju zbog očekivanja da se kao majka time više bavi.

S premijere u Zagrebu (Fotografija ustupljena Klix.ba)

“Teško je i nema tu romantike. Kad imaš jedno dijete koje treba posebnu vrstu podrške, a drugo koje ima svoje izazove, ti si stalno u nekoj vrsti pripravnosti. Naravno da se kao majka često uhvatiš da sve želiš držati pod kontrolom, da sve bude dobro, da nikome ništa ne fali, a onda shvatiš da ne možeš sve i da pucaš. Da, često se očekuje da će majka ‘prirodno’ nositi većinu toga i nekad stvarno ispadne da najveći teret padne na tebe, pogotovo kad život donese svoje okolnosti. Ja sam znala biti i sama u periodima kad je bilo najteže, jer se moralo tako, ali ja ne volim priču ‘jadna ja’. Ja volim realnost: treba pomoć, treba tim, treba podrška. Kad to prihvatiš, kad prestaneš glumiti superženu, tad postane lakše. Onda se fokusiraš na bitno, a ne na savršeno”, navela je.

Jesu li društvene mreže nužno zlo ili ipak mogu imati dobar utjecaj

Jedna je od rijetkih javnih ličnosti koja o ovome piše na društvenim mrežama. Smatra li da smo postali robovi interneta koji nastoje uljepšavati svaki dio života?

“Mislim da dosta ljudi danas stvarno živi za taj dojam. Kao da je važnije da izgleda lijepo nego da je istinito i onda se uljepšava sve: brak, djeca, tijelo, posao, putovanja… A iza toga često stoji umor, haos i tišina u kojoj se čovjek raspada. Internet je alat. Može biti i otrov i lijek, ovisi kako ga koristiš”, kazala je.

Dalje je navela kako ne misli da sve treba dijeliti i pazi na to šta iznosi, jer ima djecu i granicu koju ne prelazi, ali da je odlučila ne uljepšavati ono što je bitno.

“Kad sam krenula pisati iskreno, iz frustracije i potrebe da izbacim iz sebe ono što me guši, krenuo je val poruka ljudi koji žive isto: ‘Hvala’, ‘I ja’, ‘Mislila sam da sam sama’. I tu shvatiš da istina ima veću snagu od savršenstva. Jesmo li postali robovi interneta? Neki jesu, ali možemo i drugačije: koristiti ga da se povezujemo, da se podržimo, da se ohrabrimo i onda ga ugasiti i živjeti svoj stvarni život”, poručila je.

Kaže da nismo svi postali hladno, ali da jesmo postali preplašeni i zbunjeni (Foto: Pixsell/Sandra Šimunović)

Kako majčinstvo utječe na njen rad i šta se promijenilo kroz godine karijere

Razgovarali smo i tome kako iskustva majčinstva i privatnog života utječu na vaše tumačenje likova koje glumi, odnosno donose li veću osjetljivost ili veću distancu.

“Donose veću osjetljivost, sigurno. Kad postaneš majka, kad prođeš kroz strahove, umor, krivnju, kroz ‘ne mogu više’, ti više ne možeš igrati ženu površno. Ti znaš da svaka žena nosi nešto i to ti promijeni pogled, ali donesu i potrebu za distancom, jer ne možeš svaki put na scenu donijeti cijeli svoj život i očekivati da ćeš ostati cijela. Moraš naučiti gdje završavaš ti, a gdje počinje uloga. I zato mi je kod ‘Mare’ posebno izazovno, jer tu se granice namjerno brišu. Tu sam ja i zato mi je najvažnije da je iskreno, da se dam do kraja pa koliko god bilo teško”, ispričala je.

Kao glumica koja je prošla različite faze – od institucionalnih pozorišta do autorskih projekata, pitali smo je kako danas definira uspjeh: kroz vidljivost, unutarnji mir, utjecaj na publiku ili nešto četvrto i je li se ta definicija s godinama mijenjala?

“Promijenila se skroz. Kad si mlađi, vidiš uspjeh kao projekte, naslovnice, uloge, vidljivost i to je normalno, svi mi volimo priznanje, ali s godinama i kroz životne udarce shvatiš da ti vidljivost ne znači ništa ako nemaš mir. Meni je danas uspjeh kad imam mir u glavi i srcu, kad je moja obitelj dobro, kad znam da sam bila prisutna. Profesionalno, uspjeh mi je kad radim posao koji volim, s dobrim ljudima i kad osjetim da ono što sam izgovorila na sceni nekome stvarno nešto pomakne, jer kad ti žena napiše da je nakon predstave prvi put rekla mužu šta je boli, to je meni uspjeh. To je utjecaj koji nije ‘slava’, nego smisao”, navela je Marijana Mikulić na kraju razgovora za Klix.ba.

Ona će monodramu “MARE #ženamajkaglumica” trećeg i četvrtog marta izvesti u Splitu. Petog marta je izvodi u Mostaru, a ulaznice možete nabaviti na entrio.ba. U Sarajevo stiže devetog aprila, a ulaznice će uskoro biti u prodaji.