Lukács Csaba za Klix.ba: “Bio sam u opkoljenom Sarajevu pet puta, srpski vojnici su bacali novčić da me ubiju ili ne”

Mađarski novinar i generalni direktor mađarskog lista Magyar Hung Lukács Csaba govorio je za za Klix.ba o svom boravku u opkoljenom Sarajevu tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu od čega izdvaja situaciju u kojoj je zarobljen od Vojske Republike Srpske (VRS).

Csaba je karijeru započeo 1992. godine u Mađarskoj baveći se problematikom manjinskih grupacija kao pripadnik mađarske manjine iz Rumunije. Kao prvo iskustvo izvještavanja iz ratnih zona Csaba je imao krajem 1994. godine izvještavajući iz opkoljenog Sarajeva.

Boravili ste u opkoljenom Sarajevu više puta tokom rata, možete li opisati svoje iskustvo kao i neke događaje koji su obilježili vašu prvu ratnu reportažu?

Moj prijatelj je tada radio posao za Amerikance, pravio fotografije, ali smo i mi imali priliku da pišemo članke za naš list. Tražili smo Mađare koji su tada živjeli u Sarajevu. Pronašli smo ih mnogo, prije rata ih je bilo više od 2.000, ali poslije rata, njihov broj je pao na oko 250. Mnogi su pobjegli, otišli u Mađarsku ili su poginuli. Mi smo bili u kontaktu s njima i mogli smo vidjeti kako se život tokom rata sve više pogoršavao. Prvi put kada smo ih posjetili, imali su lijepe slike, skupe tepihe, drveni namještaj, ali su kasnije taj namještaj mijenjali za hljeb ili za kilogram mesa. Morali su prodavati sve da bi preživjeli. Kada je Sarajevo opkoljeno i kada su ostali bez svega, morali su prodavati stvari.

Život je tada bio vrlo jeftin, a smrt je bila užasno blizu. Kretali smo se po Sarajevu cik-cak da izbjegnemo snajpere, i moglo se desiti da te svakog trenutka pogodi metak. A pritom je, kako da kažem, okolni svijet nije bio u ratu, što je bilo teško pojmiti. Kasnije sam se navikao na takve opasne situacije, ali u Sarajevu je bilo posebno čudno jer je sve izgledalo normalno, iako si mogao biti ubijen na ulici. Ako nisi bio svjestan situacije, činilo se kao da je sve u redu grad, ljudi, svakodnevica. A onda shvatiš da je to grad u ratu, gdje su komšije otišle na različite brda i pucali jedni na druge. Jedan Mađar, vođa male mađarske zajednice u Sarajevu, radio je s Karadžićem i objasnio mi je da je Karadžić bio psihijatar tamo i da je prvog dana rata počeo pucati na svoju bivšu bolnicu. Dakle, prva zgrada koju je pogodila srpska vojska bila je upravo ta bolnica u kojoj je Karadžić ranije radio. To mi je pokazalo kakva se promjena desila u ljudskim umovima, taj mentalni preokret, gdje čovjek uništava svoje ranije radno mjesto kao prvu metu.

Foto: D. Dž./Klix.ba

Pored brojnih situacija s kojim ste suočili izvještavajući iz opkoljenog Sarajeva, naveli ste i Vaš susret i razgovor sa snajperistom VRS-a. Kako je došlo do tog razgovora?

Provodili smo po otprilike tri, četiri dana po posjeti Sarajevu jer smo imali posao kod kuće pa nismo mogli ostati duže. Ponekad su nas u grad dovozile vojne jedinice, a ponekad smo išli svojim autom. Jednom, kad smo išli svojim autom, slučajno smo naletjeli na neke srpske vojnike, jedan od njih koji je bio snajperista htio da komunicira s nama. Bio je tada prijateljski raspoložen i tada sam još imao rumunski pasoš, pa mi je rekao da sam mu prijatelj, jer su neki Rumuni bili dobrovoljci u VRS-u. Bio je dosta otvoren i pokazivao mi je svoje trake s oznakama koliko je ljudi ubio, i objašnjavao mi je sasvim bizarnu logiku. Rekao je da jako voli da puca na humanitarne radnike, poput medicinskih radnika i na novinare.

Rekao mi je da oni za razliku od neprijateljskih vojnika nisu tu protiv svoje volje dodavši da novinari i humanitarci dolaze tu zbog novca i imaju izbor da ne dođu. Za njega je to bila vrsta kazne za one koji zarađuju na ratu. Također je govorio da voli da ubija i civile, jer su oni imali priliku da pobjegnu, a odlučili su da ostanu pa ih sada može ubiti, jer su, po njegovom mišljenju oni izabrali da ostanu. To je bilo veoma zbunjujuće, ali on je tako razmišljao. Kao snajperista sjedio je na drvetu, na jednom brdu blizu Sarajeva, mislim da se zove Igman i pričali su da čak i noću popravljaju svoje snajperske položaje i pucaju, jer su ih usmjerili prema veoma prometnim mjestima. Dakle, ljudi u Sarajevu nisu bili sigurni čak ni noću, promijenili su navike i putovali su u mraku jer si tako imao mnogo veću šansu da preživiš, jer snajperista te noću ne bi mogao vidjeti.

Feljton o ratu u Sarajevu naslovljen “Sarajevo ljubavi moja”

Kako ste doživjeli volju i napor stanovnika Sarajeva da čak i tokom najdugovječnije opsade u modernoj historiji zadrže privid normalnog života kao vid otpora agresiji?

Boravili smo kod nekih Mađara i jednom sam vidio ženu kako se šminka, ona je stavljala ruž i dotjeravala se pa sam je pitao kuda ide, a ona je rekla: “Pa nedjelja je, idemo u kafić”. Znao sam da, čak i ako je kafić otvoren, ne prodaju ništa, jer je rat, nema struje, nema proizvoda, ničega. A ona mi je rekla: “Mi smo iz Sarajeva i svake nedjelje idemo tamo. Ako neprijatelj želi da nas pretvori u štakore, mi im pokazujemo da se nećemo odreći svojih navika.” Otišao sam s njima i to je bilo jako emotivno. Bio sam na ivici suza.

Posljednji put ste posjetili Sarajevo neposredno nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Kako je iz Vaše perspektive izgledao mir u zimu 1995. godine?

Potpisan je Dejtonski sporazum, a i dalje su ljudi nestajali ako bi prošli kroz područje pod srpskom kontrolom. I mi smo imali slično iskustvo, jer smo trebali da napravimo reportažu o tome kako izgleda prvo novogodišnje slavlje u Sarajevu, a bili smo vrlo blizu toga da budemo ubijeni.

Sreli smo neke francuske vojnike koji su počeli da govore mađarski, i bili smo zaista iznenađeni kada smo shvatili da su Mađari. Mnogo mladih Mađara željnih avanture u to vrijeme odlazilo je u Legiju stranaca. U toj jedinici ih je bilo više od trideset, pa smo pitali oficire za dozvolu da uradimo intervju s njima. Rekli su nam da možemo doći u njihovu bazu 1. januara.

Baza je bila negdje blizu Sarajeva, ali ipak van grada. Kada smo shvatili da su to Mađari, oni tada nisu smjeli da razgovaraju s nama jer su bili na dužnosti. Zato smo se dogovorili da ih posjetimo kasnije. Krenuli smo, a put je ranije bio otvoren i vjerovatno smo tuda već prošli nekoliko dana ranije, ali sada su srpski vojnici postavili barijeru i rekli da je to sada dio srpske teritorije i da moramo platiti neku taksu da bismo prošli.

Isprva sam se smijao, mislio sam da je to šala. Bio je 1. januar 1996. godine, tačno se sjećam. Međutim, ubrzo su postali agresivni, repetirali su puške i shvatio sam da je situacija postala ozbiljna. Naredili su nam da izađemo iz kola i da legnemo na zemlju.

Uzimali su nam sve stvari novac, cigarete, filmove iz fotoaparata. Tada nije bilo mobilnih telefona. Najviše žalim zbog svojih bilježnica, jer su za novinara u to vrijeme, bez elektronske opreme, one značile sve. Razumio sam nešto srpskog jezika, jer sam u vrijeme komunizma u Rumuniji učio ruski i čuo sam kako se među sobom svađaju. Jedan od njih, koji je bio jako pijan, želio je da nas ubije, a drugi nešto trijezniji govorio je da nas puste. Nisu mogli da se dogovore, pa su bacili novčić. Ne znam da li je to bila šala ili su to zaista ozbiljno mislili. Nisam vidio kako je novčić pao, ali u jednom trenutku su rekli da ustanemo i da idemo, pokazali su nam pravac kuda da vozimo.

Nakon pedesetak metara ugledali smo znak opasnost mine. Pomislio sam da nas žele ubiti, da hoće da uštede metke i da nas dignu u vazduh minama. Upalio sam sva svjetla na automobilu i stao. Tada je onaj vojnik koji je bio manje agresivan prišao, uskočio u auto i sam preuzeo vožnju kroz minsko polje i tako smo uspjeli da se preživimo. To je bio jedan od najtežih trenutaka u mom životu. Bio sam iskreno prestravljen, mislio sam da ću doživjeti srčani udar. Bio sam mlad i to je bilo moje prvo iskustvo da me neko fizički napadne. Bilo je užasno teško preživjeti to.

Tog dana, sjećam se, rodila se i prva beba u slobodnom Sarajevu. Bili smo u bolnici, ali su taj snimak vjerovatno uzeli srpski vojnici, tako da ga nikada nismo sačuvali. Ipak, zapisao sam ime te bebe Katana Sanela. Ona je bila prva beba rođena u slobodnom Sarajevu nakon tri ili četiri godine rata. Pisao sam članak o tome i napisao da će, nadam se, imati svjetliju i mirniju budućnost. Danas ima oko 30 godina i nadam se da je živa i da nikada nije morala doživjeti ono što smo mi vidjeli.